StoryEditor

To su heroji!Posada trajekta ‘Tin Ujević‘ spasila život muškarcu koji se srušio u brodu: ‘Čujem ih u magli kako viču, mlad je čovik, ne smi nam umrit...‘

Piše Tanja Šimundić Bendić
28. srpnja 2022. - 08:36

Franci Šore se ne sjeća ni sekunde dana u kojem se ponovno rodio. Iz memorije mu je izbrisano da je tog lipanjskog podneva krenuo iz Miraca u supetarski porto kako bi dočekao suprugu Editu, koja se “Jadrolinijim” trajektom “Tin Ujević” vraćala iz splitske provište.

Brod je pristao, putnici su izišli, Edita je sjela u njihov auto, Franci je ušao u trbuh broda, uzeo pakete i krenuo prema izlazu iz garaže. Napravio je 20 koraka i umro, u hodu, samo je pao na pod pokraj brodskog elevatora. Liječnici bi pojasnili, ušao je u arest, doživio je prekid rada srca. A Bračani koji ga znaju: “Franci je parti na ‘Tinu’. Naša je posebnu polaznu stanicu za put na nebo”.

To su anđeli

- Jedna gospođa mi je pokucala na prozor auta i rekla eno vam muž pa na brodu, leži tamo, ne miče se. Dotrčala sam do broda, i vidila ga kako leži, beživotan, okružen ljudima sa svih strana. Jedan mu je otvara ruke, ovaj mu ćapava jezik, treći masira prsa, jedan ga je drža s leđa, peti donosi defibrilator... Svi su se oko njega sakupili, pola njih dole na kolinima ga je pokušavalo probudit, ostali su stali na nogama, ogradili su ga svojim tilima od porta, od očiju svita. Nisu dali da ga iko gleda, da ga snima dok tako tu moj muž mrtav leži. Čujem ih još u magli kako viču, ajmo ljudi brzo, mlad je čovik, ne smi nam umrit, brzo ljudi, idemo.... Imaju ti ljudi imena, imaju, to su anđeli, ja ih drugačije dok sam god živa neću nazvat nego tako – govori nam Francijeva Edita.

Imaju Editini anđeli imena i prezimena, nabrojat ćemo ih poslije sve do jednog. To je posada “Tina Ujevića” na čelu s barbom Denisom Duvnjakom, koja je tog dana u 12.30 krenula iz Splita za Supetar. Na brodu se uvijek svašta događa, ali ovoga puta bilo je gadno.

Pa nam pričaju dok se s njima vozimo na relaciji Supetar - Split kako su nakon pristajanja uočili čovjeka s rukama punim prtljage. Nekako im se čudno zateturao, da bi nakon 20 metara pao na pod. Posada je odmah skočila u pomoć, okrenuli ga na bok, izvukli mu jezik vani, shvatili u sekundi da nije posrijedi epileptični napad nego nešto puno ozbiljnije.

image

Na trajektu 'Tin Ujević' odvijala se prava drama nakon što je pristao u Supetru

Božidar Vukičević/Cropix

- Nije disao, pulsa mu nije bilo, znali smo odmah da je riječ o srčanom udaru i da su iduće sekunde odlučujuće. Do dolaska supetarskog liječnika morali smo ga oživiti, nismo smili dozvolit da mu mozak ostane bez kisika jer bi to bilo kobno – govori nam posada s “Tina Ujevića”.

Nisu prestajali ni trenutak s gnječenjem njegovih prsa, stajali oko njega i u ritmu tam-tama samo radili gore, dolje. Gore, dolje. Govorili su među sobom, “ajmo ljudi, mlad nam je čovik, idemo”.

- Kako je pa',  tako mu se tijelo doma počelo kočit, ruke, noge, čeljust, kolegu timunjera je u tom grču dobro ugriza za prst dok mu je vadija jezik. Taj je sekund Franci, kasnije smo mu saznali ime, bija već klinički mrtav. Tri člana posade odma su počeli s reanimacijom, masažom srca i kako bi ono prokucalo čua bi se duboki teški hroptaj, pokušaj hvatanja zraka. Svakih 15-ak sekundi srce bi opet stalo, tako nismo prestajali s masažom. Znali smo da ne smijemo posustati sve dok ne dođe doktor i pruži mu liječničku pomoć – govori nam posada Tina Ujevića.

Nešto puno veće od svega nije željelo da on tog dana stvarno i umre. Pa mu se udar namjestio baš tu, kraj educirane, utrenirane posade koja zna što u prvom trenutku treba napraviti. Franciju je pozlilo u trenutku dok je gliser Hitne pomoći u portu čekao još jednog unesrećenog čovjeka s Brača kako bi ga prevezao do Splita.

Imao je i sreću da su dr. Marčelo Štambuk i sestra Marija Glavinić, znana po nadimku Lolita, odmah po dojavi s broda doktorovim osobnim autom pojurili prema portu.

Zabranjeni smjer

Kao u filmu dr. Štambuk je pred “Tinom” ušao u zabranjeni smjer, u izlaznu trajektnu traku u kojoj u tom trenutku nije bilo nijednog vozila. Dizao je Francija defibrilatorom nekoliko puta, na četvrti je, kaže nam liječnik, reagirao. Na gliseru za Split Franciju se stanje stabiliziralo, ali svejedno Editi je to bila najdulja, najteža vožnja u životu.

- Kad san ga vidila na brodu u sekundi mi je proša život, ko vrtuljak. Slike kad smo se upoznali, vinčali, ja zatrudnila, rodila se dica, unuče... Onda san promislila kako ću dalje bez njega, bez mog životnog suputnika, mog čovika u dobru i zlu. Ne dao Bog ikome ovako nešto. Kate Matas, prijateljica šta se tu našla je skočila, zagrlila me, tako me držala. Ti anđeli s broda su mi donili katrigu, ladnu vodu, sićam se kroz maglu da mi je jedan od njih reka “nemojte gospođo plakat, bit će dobro, neće van on umrit”. Nikada, nikada im neću moć zahvalit za ovo šta su nam učinili – kaže Edita.

image

Dio pomoraca s trajekta 'Tin Ujević', koji su spasili život putniku

Joško Šupić/Cropix

Testiranje u splitskom KBC-u je pokazalo da mozak nije pretrpio oštećenja, ali zato jesu krvne žile. Uslijedila je operacija, četiri dana inducirane kome.

Franci se probudio, a Mirca, to malo misto koje diše kao jedan odahnulo, zapljeskalo. Govori nam novorođeni Franci da se toga dana ne sjeća. Prvo sjećanje nakon udara mu je vezano uz bolnički krevet i pitanja gdje se nalazi, što tu uopće radi. Poslije su mu objasnili kako je uspio preživjeti, zbog posade s “Tina Ujevića”, zbog dr. Štambuka i sestre Lolite.

- Očito nešto od gore ima sa mnom drugačiji plan, daje mi još neku misiju kad san sve ovo preživija. Nije mi još došlo vrime za partit na onaj svit. I tako, tu sam opet, sad ću slavit dva rođendana, sljedeći misec 55. i još ovaj novi kad su me oživili. Ja sam vam cili zaprepašten jer sam uvik bi fit, šta je meni bilo učinit pet kilometri na daski za veslanje, biciklirat. Pazia san šta jedem, ni brašna ni cukra ni previše prerađene hrane. Tia san izbjeć sudbinu svog oca koji je isto ima srčani udar. Živija san zdravo, a za nula bodova. Govori mi jedan čovik baš jučer, a moga si Franci i pušit i pit i svašta, možda ti se baš ovo ne bi dogodilo – veli nam Franci.

Dočim je uhvatio malo snage i osovio se na noge, on i Edita su se uputili u supetarski porat dočekati “Tina Ujevića” i njegovu posadu. Sa svakim se rukovao, svakome je zahvalio. Takli su ga, kaže, u srce.

- Jedan od njih mi je ovako reka, “nije nama bitno je li nam na brodu najgori bijednik ili predsjednik. Naša je dužnost ka mornarima da mu spasimo život”. Kako da im zahvalim? Šta se mene tiče, oni su junaci – kaže.

Ma kakvi junaci

I ne, ne, neće nam “Tinova” ekipa koja nas je na brodu na liniji Supetar - Split ugostila tako lišo proć. Da je njih pitati oni se uopće ne bi eksponirali za javnost. I baš zato ćemo ih spomenuti sve odreda, zapovjednika Denisa Duvnjaka, časnike palube Tonča Matasa i Ivana Božinovića, vođu palube Miroslava Anđelića, kormilare Antonija Skelina, Romana Ivanovića i Zdravka Tokića, mornare Marija Bulića i Marka Čosića, upravitelja stroja Zorana Vrdoljaka, časnike stroja Duška Barasa i Dražena Bulića, motorista Stipu Kurtovića i servirku Sanju Jeličić.

Pitali smo ih doživljavaju li se kao junaci.

- Ma kakvi junaci. Mi smo samo profesionalci – tako rekoše.

image

Dio pomoraca s trajekta ‘Tin Ujević’, koji su spasili život putniku

Joško Šupić/Cropix
28. rujan 2022 10:46