Obećao sam dici u "Slobodnoj" obavit razgovor s Edom Šegvićem i sve se, ne želeći, nekako oduljilo. Bio je tu i festival Smija u HNK, kao stvoren da me uvede u temu. Nije da mi se nije dalo, napravit ću to s gušton, pa makar bilo s mrvu zakašnjenja. Nikad nije kasno, zapravo tribalo je isto učinit puno ranije. Ta znamo se, a zapravo površno. Rekao bih ponajprije po svestranosti, ta oboje smo inženjeri diplomom, karikaturisti iz ljubavi, tradicionalisti iz uvjerenja, topli na peru… našlo bi se još toga, njegova sam Bartula oživljavao kroz Pomet i Reflektor, kad sam god mogao.
Bez stereotipa se ne može, reče se; usta moja hvalite me. Dotaknite se biografije, onoga čime ste se bavili, pa makar bilo i faktografijom opterećeno. Onako u smislu predstavljanja.
– Rođen sam 1949. u Splitu, Građevinsku tehničku školu maturirao sam 1968. u Splitu, a Arhitektonski fakultetu u Zagrebu diplomirao 1973. Dobitnik sam osobne Nagrade grada Splita 2009. za djelovanje na području arhitekture. Moje područje interesa nije samo arhitektura, već spisateljstvo, grafički dizajn i karikatura.
Je li prihvaćena Matejuška djelo s kojim se možete podičiti. Iz kojih razloga? Pojasnite i neke valne vrhunce s kojima ste u karijeri došli na svoje? Čime ste se vodili kod projektiranja i tretiranja prostora?
– Iako sam u ovih četrdesetak godina projektantskog staža nacrtao na stotine projekata (recimo oko 2000 porodica živi u stanovima koje sam ja projektirao), najčešće se moje ime povezuje uz dva projekta, a oba se mogu tretirati kao netipična arhitektura vanjskog prostora.
Prvo je Zelena katedrala u Prološcu, vjerski objekt – katedrala bez krova i zidova, na travi, dok je drugo uređenje prostora splitske Matejuške. Vrijednost Matejuške osobno gledam ne kao oblikovno rješenje, već kao stav tadašnje gradske uprave da ta slobodna površina u srcu gradske luke ostane javni prostor, slobodan za korištenje svakom čovjeku (i galebu), bez kafića i štekata.
Nakon izgradnje poznato je da je u više navrata bilo pokušaja osvajanja tog lokaliteta u interesu privatnog profita, ali na sreću svaki put su se građani, združeni ljubavlju za ovaj lokalitet, protestima uspjeli oduprijeti sprezi kapitala i državnih službenika.
Upravo sam nacrtao i projekt uređenja Trga Šperun u Velom Varošu, a na inicijativu Kotara Varoš i pristanak Grada. Umjesto nelegalnog cjelodnevnog parkinga i dostave piva i sokova, Varoš ima šansu dobiti prostor za čovjeka, malu mediteransku pjacetu, s fontanom pitke vode i klupama u hladu dvije pelegrinke i četiri murve.
Takva komunikacija zadovoljit će starije ljudi, žene s kolicima, osobe s invaliditetom.... Varošani još pamte nedavni događaj, kada su radnici Lovrinca morali u lancunu prebacivati leš jedne preminule uboge starice preko nelegalno parkiranih automobila do svog furgona.
Na ova tri primjera i vidim misiju arhitekata, da popravljaju i oplemenjuju postojeće stanje ambijenta, a ne da siluju parcelu sa što više profitnih kvadrata zgrade.
Spisateljski rad, mogu li mu se odrediti višekratnici, ako je već zajednički nazivnik Mediteran? Probajte detaljnije o svakoj od četiriju tiskanih knjiga, onako problemski u smislu zaključka i preporuke budućim čitateljima.
Pišimo spliski
– Uz arhitekturu i crtanje karikatura, pisanje je jedno od mojih načina izražavanja. Kroz ove godine složio sam puno slova u riječi i rečenice, a jedan dio toga (koji nije osobne naravi) je tiskan u stručne eseje i knjige. Od knjiga tu su: Spli'ska rič – splitski rječnik (1999.), Biblijski vrt Stomorija (2003.), Naš dil Mediterana (2007.), Dvi-tri fete Matejuške (2013.) i Spliski matun (2018.). Knjižica Biblijski vrt Stomorija prikaz je uređenja ovog malog kutka Kaštela, u kojem se sačuvala sva rajska ljepota ovog kraja.
U knjizi Naš dil Mediterana pokušao sam zabilježiti, i na taj način sačuvati od zaborava, barem neke od fizičkih i psihičkih karakteristika mentaliteta Splita, ovog našeg dila Mediterana. Dvi-tri fete Matejuške je knjiga koja dokumentira prostor i vrijeme ove poznate stare splitske lučice – mandrača, prije i poslije uređenja po mom projektu.
Naslov Spliski matun je svojevrsna povijest graditeljstva u Splitu druge polovine dvadesetog stoljeća, o kojoj ja osobno svjedočim, kao sudionik tog vremena i te profesije. Libru je i pridodan i rječnik dalmatinskih građevinara jer je knjiga i pisana na jeziku koji se u tom razdoblju govorio po gradilištima Splita.
Prva moja knjiga Spli'ska rič – splitski rječnik, objavljena u privatnoj nakladi, bila je namijenjena mojoj djeci i unucima, kao pokušaj da se sačuva stari splitski govor, koji još uvijek živi u mom sjećanju. Napominjem, nakon ovog rječnika u Splitu je izdano nekoliko knjiga s istom tematikom, kao i da je splitski govor danas (od 2013.) zaštićen od Ministarstva kulture kao nematerijalno kulturno dobro. I ostale moje knjige su pisane splitskim govorom, iako su mi kolege znali prigovarati kako Šegvić tvrdoglavo piše splitski. Eto, i moj Bartul tvrdoglavo tako govori u svom stripu.
Karikatura u Splitu, jesmo li se zaboravili smijati, je li s njom nestao građanski Split, specifičan način komunikacije, podbadanja s duhom?
– Split u svojoj baštini ima sjajnu tradiciju humora i karikature. Kako još uvijek postoji interes za dobrom karikaturom, nedavno sam održao i dva predavanja o splitskim karikaturistima prve polovine dvadesetog stoljeća, s prikazom više od 200 karikatura iz tog zlatnog doba (za Društvo prijatelja kulturne baštine Split te za članove udruge Collegium Split kroz povijest).
Prezentaciji su bili prisutni i neki od današnjih karikaturista splitskog kruga (Branko Efendić Efi te Emil Strniša), kao i unuci splitskih autora iz tog zlatnog doba splitske karikature (Neven Vidović unuk Emanuela Vidovića, te Bebi Penović – unuk Ljubomira Penovića).
Podsjetili smo se i svih splitskih humorističkih časopisa, od legendarnog Duje Balavca, kasnije Duje grintavca, pa Duje brbljavca, listova Grom, Šupjača, Badalo, Gladnuš, Kukumar, Pantagana, Manjinjorgo, Električne stranice, Štandarac i Golub. Naravno tu je i naš Pomet, pa Berekin, Žulj. Danas ništa.
Moto svih ovih časopisa bio je Ludere non laedre! (Šaliti se, ali ne vrijeđati), kao što je pisalo u zaglavlju Duje Balavca, a tako bi se i danas trebali ponašati. Naglašeno je kako i danas postoje uspješni karikaturisti splitskog kruga, ali su nevidljivi širem gledateljstvu, budući da nema tiskanih časopisa, njihovi radovi uspješno žive samo na stranicama interneta sa znatnim uspjesima na međunarodnim natječajima karikature (spomenimo Listeša i Luetića).
Tko je Bartul, karakterno. Ima li ime i prezime u zbilji, ili se radi hotimično o autoportretu tvorca? Koliko je kaiši posvećeno Bartulu, kojih ste se tematskih cjelina najčešće doticali?
Lifting autoportreta
– Onima koji nisu imali prilike pratiti Bartulove strip-karikature, evo samo nekoliko riječi iz Bartulove knjižice tiskane 2008. (nakladnik Hrvatsko kulturno društvo Napredak): Bartul van je jedan običan, domaći, mali čovik. Ka kapetan obiša je po svita (iz tega doba ostala mu je samo kapa), pa jema široku vištu i nije kampanalist. Živi u svoje misto ali poštuje i tuđe vridnosti. Voli okrenit pilu naopako, šalon i vicon branit i napadat mentalitet Dalmacije i Mediterana. A veliki je zafrkant, uvik ništo spušta umeko, odrebata, o'šponde, ali je to uvik brez malicije, da koga ne uvridi. Ne dira redikule ni betežne, cotave, ćorave oli gobave, vengo one bahate, pripametne, napuvane, rolekse, pune sebe, ko san – ja san. Voli jude pozdravit sa – zdravi i veseli bili! To van ni dah nostalgije ni lokalizma, već mala filozofija sriće. Di ćeš lipše venko kad ti kogod zaželi zdravje i veseje, a za veseje je zadužen i – humor.
Bartulov krug interesa je Split – Dalmacija – Mediteran, a to je neiscrpna tema – ljudi i mentalitet, domaći govor, pisme i klape, more (ribe, brodi, ribari i vapori), ali i uništavanje dalmatinske pučke arhitekture, promjene koje nam donosi suvremeni život i nove tehnologije. Prvi je Bartul objavljen daleke 1972., dakle prije 47 godina, kad sam kao student njegove prve karikature slao u Slobodnu. Bartula evo crtam i danas, za gušt sebi i svojim fizičkim i Facebook prijateljima.
Čini mi se kako nije čest slučaj da isti autor, ista ruka ali i glava, nakon toliko godina crta isti lik. Prijatelji me podbadaju kako sam već tada nacrtao samog sebe kako ću izgledati u ove pozne dane. Možda sam nos i bradu i pogodio, trbuh i ćelavost svakako nisam. Bartul je objavljivan u Pometu, humorističkom prilogu Slobodne Dalmacije od 1972. do 1974., kada je štampano 109 nastavaka. U drugom turnusu života Bartula u Slobodnoj Dalmaciji, opet u Pometa, u 2009. i 2010. godini izišlo je još 57 komada, nažalost, sve do trenutka gašenja Pometa.
Napomenimo kako je Pomet u Slobodnoj Dalmaciji izlazio od 28. ožujka 1952. pa do 4. srpnja 2010., dakle ukupno 58 godina! U tom je vremenu štampano 3016 brojeva! Lipa tradicija, koja je ukinuta, stigla demokracija i kapitalizam. Očito ovo nisu vremena za šaliti se, pogotovo kritizirati. U trećem poluvremenu susreta Slobodna Dalmacija – Bartul, u podlisku Reflektor od 2014. do 2017. objavljeno je 138 nastavaka Bartula.
Kad zbrojimo sva tri razdoblja, u "Slobodnoj" je svjetlo dana ugledalo ukupno 304 Bartulovih zgoda i nezgoda. Danas stari Bartul ima, naravno, svoju internet stranicu www.bartul.hr, Facebook i YouTube misto.
More i život uz more, ipak se radi o časopisu tog naslova?
– More je neosporno neodvojivo od Splita i Dalmacije. Život na našem dijelu Mediterana, psihički i fizički, uvjetovan je morem. To je naša sreća i naša pokora. More koristimo (plovidba, ribolov, kupanje), ali ga poštujemo. Guštamo u moru, ali i molimo Boga da ne udre nevera. Nažalost, i ovaj resurs uredno uništavamo, malo po malo, ali sigurno.
Nasipamo vale (dohranjujemo more tucanikom?), pa nestaju sike i lažina, a nanare i kozice, volke i kućice morat ćemo ići gledat u koji akvarij. Uredno bacamo škovace i plastiku, dopuštamo kruzerima da ga truju. Dok je mora, bit će i nas, zato ga trebamo čuvati. Ako ga kome prodamo, brzo ćemo ostat bez pinez, a di smo onda?