Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama podigao je građane iz učmalosti nešto više od ostalih zakona vjerojatno zato što ga osjećaju kao potencijalno fizičko ograničenje slobode. Otet će nam obalu, plaže i more, osnovna je poruka svih primjedbi na prijedlog Zakona, proglašava ga se opasnim jer će, tvrde kritičari, omogućiti daljnju uzurpaciju javnog prostora.
Uz to će neprecizno definiranim dohranjivanjem te legalizacijom nasipavanja plaža potaknuti devastiranje već narušene biološke raznolikosti našeg podmorja. Koliko je Zakon u skladu s tzv. plavom ekonomijom koja je svjetski trend jer podrazumijeva održivo korištenje morskih resursa za postizanje gospodarskog rasta, te povećanje dobrobiti stanovništva i stvaranje novih radnih mjesta uz istovremeno očuvanja zdravlja morskog ekosustava?
O tome smo popričali s Ivicom Trumbićem, Splićaninom koji se kao arhitekt - prostorni planer profilirao upravo na tom području i to u svjetskim okvirima.
Trumbić je dio radnog vijeka proveo u Urbanističkom zavodu Dalmacije, a od 1994. do 2009. godine je bio ravnatelj Centra za regionalne aktivnosti Programa prioritetnih akcija, koji je sastavni dio Mediteranskog akcijskog plana (UNEP). Zatim je tri godine proveo u Ateni, u Programu Ujedinjenih naroda za okoliš, kao voditelj projekta Strateško partnerstvo za Mediteran. Posljednjih nekoliko godina je radio kao savjetnik međunarodnih organizacija poput Svjetske banke, UNDP-a, UNESCO-a (zbog čega je dio života proveo u Parizu), UNEP-a, UNOPS-a, a danas je, među ostalim, konzultant i za G20 grupu zemalja koja okuplja 20 najrazvijenijih ekonomija svijeta.
Primjer Jabučke kotline
Ljudi su, manje više, upoznati s onim što bi spadalo pod “zeleno”, poput održivog prehrambenog sustava u svrhu zdravlja i kvalitete života, čuli su za europski zeleni plan, ali pojam “plava ekonomija” većini je, čini mi se, izmakao iz vidokruga. O čemu se točno radi?
- Plava ekonomija podrazumijeva da se koriste resursi mora i obale, ali pritom trebaju biti zadovoljena tri uvjeta: ekonomski, ekološki i socijalni. Naime, u ekonomskoj aktivnosti treba osigurati integritet ekosustava što, drugim riječima, podrazumijeva ekonomski rast na održiv način. Treći je uvjet da dobit i profit, osim investitora, ima i lokalna zajednica.
Možete li navesti dobar primjer u nas ili u svijetu?
- U nas je dobar primjer odluka vezana za Jabučku kotlinu, odnosno zabrana izlova u tom dijelu Jadrana. Pametnim režimom izlovljavanja fond se može stalno regenerirati. Također, u nas postoje mnoga zaštićena područja poput Mljeta, Kornata, Brijuna... To su područja koja nisu izolirana od ekonomske aktivnosti. Dakle, možete imati turizam, ali mora biti ograničen i kontroliran. A lokalno stanovništvo od toga živi i nekakav prihod se stvara.
Znanstvenik Gunter Pauli izdvaja Sejšele kao dobar primjer plave ekonomije. Možete li nam pojasniti zašto?
- Sejšeli su izdali tzv. plave obveznice kojima konzerviraju i čuvaju određeni dio svog teritorija. Država prodaje te obveznice s time da ih se oslobodi nekih prijašnjih kreditnih obaveza, no ona se obvezuje da će zaštititi određeni dio morskog teritorija i unaprijediti razvoj društvene zajednice. To je u skladu i sa zaključcima nedavno održane konferencije Konvencije o biološkoj raznolikosti u Kanadi gdje je dogovoreno da do 2030. godine trideset posto morskog teritorija bude zaštićeno.
Bilo bi dobro da odmah izdvojimo neki loš primjer, odnosno ekonomiju koja nije plava.
- Za razliku od Jabučke kotline koja je primjer dobrog upravljanja resursima, imate u svijetu područja gdje su ekonomski efekti od ribarenja koncentrirani u rukama malog broja ljudi. Primjerice, Kinezi, Koreanci i Japanci love na način da u tome ne sudjeluju mali ribari zemalja u čijim međunarodnim vodama se odvija ribolov. Iz toga lanca izbačeni su mali domaći ribari, na primjer pirati u Somaliji. Makar ovo ne treba shvatiti kao opravdanje za piratstvo, raširen je stav da su ti ljudi bili na određeni način stjerani u takvu situaciju jer su izgubili mogućnost ribarenja, odnosno mogućnost bavljenja djelatnošću od koje su stoljećima živjeli! Da bi neka ekonomija bila plava, mora, dakle, zadovoljiti kriterije ekonomskog rasta, očuvanja integriteta eko sustava i stvaranja korist cijelom društvu. Svatko tko ulaže u neki posao mora imati profit, ali od tog profita nešto mora ostati zajednici. Isto je i s morskim prometom koji ima pozitivne, ali i negativne efekte na more zbog, primjerice, balastnih voda. Imamo primjer sječe mangrova drva u tropskim morima koja se koriste za ogrjev, no s druge strane, njihovom sječom ste smanjili mogućnost obrane od negativnih učinaka klimatskih promjena.
Sumnjičavi s pravom
Kako se Hrvatska uklapa u ono što podrazumijeva plava ekonomija?
- Hrvatska ima skoro četvrtinu BDP-a od turizma, a turizam se, kao ogroman dio ekonomije, velikim dijelom bazira na resursima mora i priobalja. Ne znam jesmo li odgovorili na pitanje vodi li svaki turizam koji koristi priobalni i morski prostor računa o nosivom kapacitetu ekosustava, odnosno broju korisnika koji mogu taj ekosustav održivo koristiti.
Nazire li se u prijedlogu novog Zakona o pomorskom dobru dobro gospodarenje na korist svim građanima ili će mnogi članci, kako upozoravaju oporbeni političari i civilne udruge, pogodovati investitorima nauštrb lokalnog stanovništva?
- Vidim da se u Zakonu spominju postoci iskoristivosti plaža pa je tako predviđeno da se na plažama izvan izgrađenog područja koncesija može koristiti na 70 posto kopnenog i 50 posto morskog dijela. Teoretski bi se sve plaže izvan gradova tako mogle dati u koncesiju i stanovništvu bi po tome mogla ostati trećina kopnenog dijela. U gradovima je predviđeno da polovina svake plaže ostane građanima. A je li netko izračunao koliki je kapacitet tih plaža? Nisam siguran. A to se dade izračunati. Oporba je s pravom sumnjičava, ali čujem da ministar Oleg Butković tvrdi kako neće biti ograničenja. Pitanje je kome je u interesu izdavanje koncesija? Koji se to prihod od koncesija ostvaruje? Je li to optimalni prihod? Nedostaje mi taj izračun, a volio bih vidjeti koliki je prihod lokalne zajednice od toga i gdje te pare idu. Zašto grad Split nema pravo upravljanja plažama i lukom, praktično svojim najvrjednijim prostorom? Shvaćam da država preko koncesija ima potrebu za financijskim transferima i da puno toga nedostaje, ali činjenica je da novci gradu ne ostaju! Dakle, moguća je sumnja da koncesije po tome ne zadovoljavaju onaj treći uvjet plave ekonomije, a taj je da ne donose punu korist lokalnoj zajednici.
Ljudi, unatoč uvjeravanjima zakonodavca u suprotno, strahuju od stranih investitora i velikih hotelskih resorta koji će im naprosto “ukrasti” životni prostor. Koliko je njihov strah opravdan?
- Ne trebamo se mi bojati samo stranih investitora. Imamo onaj primjer u Postirama gdje je domaći investitor nagrdio prostor i nema šanse da više ikada svratim u to mjesto. Imamo Vruju... To su domaći “izdajnici”. A tu si i lokalni šerifi koji su im to omogućili. Čak sam sklon vjerovati da su veliki renomirani strani investitori odgovorniji prema lokalnoj zajednici, puno su pažljiviji i ne žele narušavati svoju reputaciju. Velikih hotela kod nas zapravo i nema puno, ali naravno, nikad se ne zna. Hrvatska je atraktivna, ima dugu obalu i još uvijek ima prostora, i to kvalitetnog. Puno sam toga prošao po svijetu i mogu reći da je naša obala jedna od najinteresantnijih. Razvedena je, a otoci su blizu, svaki otok ima na desetke uvala, nemate nijedan takav arhipelag u svijetu. Hrvatska je i geografski jako dobro položena, za jedan dan stigneš iz Njemačke autom, što je u izvanrednim situacijama, poput pandemije, izuzetno važno. Prema tome, treba biti oprezan. Postoje analize koje tvrde da je zadnjih 30-40 godina na našoj obali izgrađeno više nego što su to napravile sve generacije od stoljeća sedmog! To je primjer neodrživog korištenja, dobar dio izgradnje su apartmani, odnosno izgradnja koja donosi najmanje ekonomske koristi, a u velikoj mjeri koristi naš najznačajniji resurs – prostor.
Nisam elitist i visoki turizam, premda ga priželjkuju mnoge zemlje, nije realan, ali neka suzdržanost mora postojati. Mi nismo uspjeli regulirati korištenje našeg obalnog prostora na način da osiguramo njegovo dugoročno korištenje. Kad danas izgradite objekt ne možete ga maknuti i takav prostor pritom postaje neobnovljivi resurs. I ne govorim pritom samo o bespravnoj gradnji koje ima napretek. Evo, čujem nekidan da u Istri ima na desetke tisuća bespravnih objekata što je posljedica stihijskog rasta turizma!
Slučaj Žnjana
Preizgrađenost i apartmanizacija obale je u izravnoj suprotnosti s održivim turizmom. Hoće li to novi zakon spriječiti?
- Radio sam u Urbanističkom zavodu i imamo te primjere po cijeloj obali. Svi su tražili i traže širenje građevinskog područja, a nitko ne vodi računa o učinku toga na okoliš. Danas imate svaki čas zagađenje jedne uvale, pa druge uvale... U mnogim malim pitoresknim naseljima svake godine čujete da se izlila kanalizacija iz crnih jama. Na početku sezone imate pokazatelje čistoće mora koji su dobri, a u srcu sezone kvaliteta je niska. Rast je prevelik u odnosu na infrastrukturu. A uz sve to imamo danas i posljedice klimatskih promjena pa čim zapuše malo jači vjetar sve obale poplave. Razina mora se digla, a snaga vjetra pojačala i baca more u daljinu više nego prije 15 godina. Tu se klimatske promjene preklapaju s neodgovarajućim planiranjem i izgradnjom na obali, nije se vodilo računa o tome da je gustoća velika. Naše ulice ne mogu podnijeti česte intenzivne kiše, kanalizacija je već pretjerano iskorištena i tu je niz primjera izgradnje koja je stimulirana turizmom, dok se o posljedicama nije vodilo računa.
Na temu izgradnje i klimatskih promjena radili ste zanimljivu studiju za Šibensko-kninsku županiju? Recite nam nešto o tome i imate li saznanja koliko se rezultatima studije rukovode nadležni u toj županiji?
- Projekt se 2014. godine financirao iz globalnog fonda za okoliš. Rađena je studija za morski i priobalni dio, odnosno analiza ranjivosti obale na učinke klimatskih promjena i to na bazi nekoliko kriterija. To je zapravo indikativni plan kako postupati kroz provedbene urbanističke planove i kako ugraditi elemente zaštite od klimatskih promjena. Ondje imate primjer poplavljivanja Vodica, Tribunja, dijela Šibenika, na Srimi se more baca na kuće, ljudi su već počeli raditi zaštitne zidove... Županija je to usvojila i pretpostavljam da se to koristi. Postoje procjene za cijelu hrvatsku obalu. Dosta plaža će do kraja stoljeća nestati, pa i neke od ovih o kojima danas govorimo, more će ih jednostavno prekriti ili pomesti. I tu nema povratka, ne mora se more dignuti toliko da prekrije obalu, ali uz ekstremne vremenske uvjete, koji su sve češći, čak i malo dizanje razine multiplicira efekte valova.
Sada je u Splitu aktualna tema Žnjana. Dio građana je u startu protiv toga da se prostor uredi po principu javno-privatnog partnerstva jer će, tvrdi se, hotelski lanac oduzeti značajan dio javne površine. Kako vi kao urbanist o tome razmišljate?
- Mislim da ne treba zazirati od privatne investicije, ali pod uvjetom da svi dionici u tom procesu zadovolje neki svoj interes. Svaki privatni investitor želi ostvariti neki profit i nitko neće uložiti novac da ne ostvari dobit, ali ukoliko ulagači vode računa o društvenoj održivosti, onda je to nešto drugo. U slučaju Žnjana se nadam da će ti principi biti zadovoljeni, da će se voditi računa o društvenim efektima investicije... Mnogi investitori danas žele da ih se shvaća kao nekoga tko ostvaruje interese zajednice. U slučaju Žnjana je pitanje s kojom platformom će se postaviti Grad u modelu javno-privatnog partnerstva, ali u toj operaciji lokalna zajednica mora participirati u procesu donošenja odluka! S obzirom na prijedlog novog zakona, imamo razloga za strah!
Što ste još primjetili u prijedlogu Zakona a što bi nas trebalo zabrinjavati?
- Ono što se meni čini neobičnim jest mogućnost osnivanja založnog prava na koncesiju. To znači da koncesionar, primjerice, digne kredit u banci, koja onda traži založno pravo radi osiguranja tražbine, vi propadnete i banka ostvari pravo prijenosa koncesije na sebe. Banka tu koncesiju može dalje prenijeti na drugog koncesionara koji ispunjava uvjete koncesije, jer te uvjete u pravilu banka nema. Poznato mi je da se može, prema zakonu o vlasništvu, založno pravo ostvariti na pravu korištenja, no ovdje se radi o vrlo osjetljivoj stvari te nisam siguran da se prijenos založnog prava može u cijelosti kontrolirati, odnosno da parafraziram izreku da je nešto prema pravu, ali je pitanje je li to i pravedno.
Prostorno planiranje mora
Zakon, doduše, ne tretira samo plaže, tu je cijelo pomorsko dobro i neki kritičari tvrde da ni ono nije dobro definirano. Slažete li se s njima?
- Pitanje je zaista što spada u pomorsko dobro. U Hrvatskoj je to više od trećine teritorija! To je pojas kopna plus 12 nautičkih milja! Po definiciji, na javnom pomorskom dobru nema privatnog vlasništva, a vlasnik mora smo svi mi, odnosno država koja ima pravo izdati koncesije. Sporni su, kažem, ti postoci. Na primjer, gradska plaža se može do 50 posto dati u koncesiju. Ne znam kako se to definira. Mogu li ja staviti svoj šugaman između dva ležaja? Ako nemam to pravo, onda to znači da je prostor ipak ograđen. I hoće li me izbaciti ako dođem tu? Ne znam jesu li razrađeni kriteriji za te postotke, morali bi nam dokazati što će biti tih 50 posto u konkretnom slučaju jer možda će netko okupirati cijelu plažu zbog konfiguracije terena, možda jednostavno neće biti pristupa. Ima tu stvari koje bi u provedbi mogle stvarati probleme.
Ali mi uglavnom govorimo o plažama, a ovim zakonom javno dobro je određeno kao puno veći prostor, no prostorno planiranje mora se samo ovlaš spominje. Planovi za uređivanje morskog prostora, odnosno prostorni planovi mora danas se izrađuju u mnogim državama. EU je čak donijela direktivu o prostornom planiranja mora. Korištenje morskog prostora se može regulirati, jer ne možete svaki dio mora koristiti na jednaki način i bilo kada. Stoji da je u Hrvatskoj prostorno planiranje mora odnedavno regulirano drugim zakonom ali sam očekivao veći stupanj integracije između tih zakona po ovom pitanju, jer je način korištenja javnog pomorskog dobra u direktnoj vezi sa sustavom prostornog planiranja mora koji bi trebao odrediti kako koristiti morski prostor uz plaže.
Kako izgleda prostorno planiranje mora?
- Kao što na kopnu radite prostorne odnosno urbanističke planove tako i za more možete napraviti prostorni plan. Na primjer, akvatorij gradske luke u Splitu može imati prostori plan, bilo kao posebni plan bilo kao dio generalnog urbanističkog plana. Akvatorij većih morskih površina, a posebno onih u okviru teritorijalnog mora neke države definira se kroz zone za lovljenje ribe, u prometni koridor za brodove, zone za turizam... Svaka aktivnost u moru ima svoje dimenziju. Na kopnu postoje dvije dimenzije - dužina i širina, a na moru ih imate četiri jer na istoj površini možete imati nekoliko aktivnosti pa osim dužine i širine imate dubinu, odnosno vodeni stupac te vrijeme, s obzirom na to da se određeni prostor mora u toku godine može koristiti na više načina. Primjer su zone za eksploataciju nafte, odnosno vjetroparkovi na plitkim sjevernim morima gdje je moguća istovremena višestruka namjena – proizvodnja energije i akvakultura, pomorski transport i eksploatacija minerala s dna mora i tako dalje. Kada govorimo o plažama, planovi bi trebali precizno definirati način korištenja same plaže ali i pripadajućeg akvatorija. Imamo dosta primjera gdje je to napravljeno, kao na primjer na Cipru, ali i drugdje, gdje je plaža pažljivo uređena kako bi se sačuvao dio kuda dolaze kornjače i polažu jaja. Isto tako, na svakoj uređenoj plaži možete imati strogo definirani prostor gdje je zabranjeno glisiranje... Uglavnom, prostorne planove mora izrađuje sve više država, a u našem zakonu je to samo uzgred spomenuto.