- Kad sam došao doma, dva mjeseca nisam uopće spavao. Nisam mogao, san mi nije dolazio. Ne znam kako bih to nazvao, ali to je sigurno neki posttraumatski stres. Jednu noć sam se probudio, gušilo me, srce je nabijalo i završio sam na hitnoj. Tek sada, nakon skoro četiri mjeseca, polagano dolazim sebi. Straha od mora nemam, evo, nekidan sam bio sam na ribama, nekoliko dana. Ali mene kopa brod. Jesam li ga mogao spasiti...
Ante Perić je pomorac. Od svojih 39 godina života na moru je proveo skoro dvadeset. Počeo je kao mornar na koćama i ribaricama zadarskog arhipelaga i dogurao je do kapetana na velikim motornim jahtama u Italiji.
Ali ono što mu se dogodilo krajem kolovoza ove godine pamtit će do kraja života. Ne samo on kao zapovjednik motorne jahte Lady MM, nego i osam članova posade i osam putnika koji su danas živi zahvaljujući njegovoj prisebnosti i profesionalnosti. Tog utorka Ante je zauvijek promijenio svoj i njihove živote, a 25. kolovoza postao je njihov drugi rođendan...
- Bilo je pred jutro, malo prije pet, smjena gvardije. Moj drugi oficir stroja Šime Jureško i ja čekali smo kapa, zapovjednika stroja Zdenka Petrića i prvog oficira Damira Fafandjela da preuzmu smjenu. Već smo devet sati bili u plovidbi, krenuli smo iz Caprija za Sardiniju. Išli smo ravno u genovešku ciklonu. Ako nas uhvati, rekao sam, slomit će nas. Valovi četiri i pol metar, vjetar 45 čvorova. Strašno! Predložio sam vlasniku broda, poslovnom čovjeku iz Kazahstana, da sidrimo kod Ischije dok ciklona prođe, ali on to nije htio prihvatiti. Jedino je pristao na promjenu kursa 30 stupnjeva južno, prema La Caleti na Sardiniji, južno od uvale Pevero, odakle smo krenuli s Caprija... – počinje Ante nevjerojatnu priču.
Lady MM je motorna jahta, plovi pod zastavom Kajmanskog otočja i duga je 50 metara. Izgrađena je prije 17 godina i u solidnom je stanju. Na njoj je devet članova posade i osam putnika. Obitelj vlasnika: on sa suprugom, njegovi roditelji, troje djece i dadilja. Novi kurs su zauzeli oko tri iza ponoći, a onda je nešto prije pet došlo problema.
- More je počelo nabijati brod. Snažan vjetar, visoki valovi, prova je tonula u more gore-dole. Meni to nije smetalo, ali sam rekao posadi da se spreme, a hostesama da pripreme putnike, jer sam znao da su preplašeni. Mislio sam, ok, proći će, kao bezbroj puta do sada. Ni na kraj pameti mi nije bilo što će se dogoditi – nastavlja Ante.
Nešto prije pet, kad je trebalo doći do smjene posade, oglasio se alarm. U strojarnici je došlo do puknuća visokotlačne cijevi za dovod goriva. Nafta, zbog visokog pritiska, nije izlazila u mlazovima, nego se raspršivala u paru. U naftnu maglicu, aerosol, koji je natopio podove, strop, izolaciju i oplate strojarnice.
- Senzori iz kontrolne sobe nisu mogli registrirati što se događa. Osim toga, brod je nabijalo more, šibao nas je vjetar nemilice. U jednom momentu taj se naftom natopljeni zrak i prostor zapalio, najvjerojatnije nekim iskrenjem. Cijela strojarnica je bila u plamenu. Sve što je moglo gorjelo je.
Zapovjednik stroja i „secondo” dohvatili su aparate za gašenje, ali nisu uspjeli puno napraviti. Vatra je i dalje bjesnila. Došli su do Ante na palubu tražeći da ugasi motor, jer se vatra nije mogla obuzdati. Ante odluči potpuno izolirati strojarnicu, zatvoriti sve dovode zraka, i vatru ugasiti pomoću CO2 sustava. Međutim, ni ni to nije pomoglo. Brod je upao u „black out”: ostao je bez pogona, struje, u dimu, sa strojarnicom u plamenu...
- Sve se odigravalo u nekoliko minuta. Jedno za drugim. Kad sam vidio što se događa, okupio sam posadu na krmi. Vjetar je i dalje divljao, more nas je okretalo s boka na bok, banda-banda, čisti horor! Bio sam kao špricer. Bez panike, u 30 sekunda, podijelio sam zaduženja posadi. Svako je znao što treba raditi. Ti idi na pomoćni čamac, ti uzmi medicinsku opremu, ti idi po putnike...
Ante je do tada uputio tri poziva u pomoć, takozvani distress, talijanskoj obalnoj straži. Takav poziv se upućuje u trenucima kada su ugroženi ljudski životi i tko god da ga primi, ako je u prilici, kreće u pomoć, bez traženja dodatnih objašnjenja što se događa. Ali na poziv Lady MM, nitko nije reagirao...
- Bili smo udaljeni 60 milija od obale. Brod bez pogona i struje, u dimu, strojarnica gori, na moru oluja. Na sreću, za sobom smo vukli pomoćni gumeni gliser. Da ga nismo imali, ne znam kako bi se izvukli. Naredio sama ukrcavanje. Stjuardesa, medicinska oprema, gosti, privi oficir i mornar, a mi ostali ćemo ostati. Ja sam morao biti na mostu i održavati komunikaciji. Kad su prebacili na gumenjak i odvezali od Lady MM, prvi oficir Damir je došao po kapa, seconda od stroja i mene. Nismo imali što više čekati, a dima je bilo sve više. Ako vatra zahvati tankove u kojima je još oko 42 tone nafte, sve će otići kvragu. Eksplozija će nas sve izbrisati. To mi je stalno bilo u glavi... - strese se Ante, kao da se sada to događa.
Kad su svi članovi posade i putnici prešli u gumenjak, zadnji im se pridružio Ante. Prije toga je sa sobom uzeo torbu s dokumentima, kanistar benzina i pakiranje vode za piće. Odmaknuli su se od broda u plamenu, a Šime je preko radio stanice pozivao u pomoć. Ali nje i dalje nigdje nije bilo na vidiku. U strahu od moguće eksplozije, Ante donosi odluku da se odmaknu od broda i krenu prema kopnu. Preko velikih valova i divljeg vjetra, po mraku, 120 kilometara od prve obale...
- Nas 17 u gumenjaku od osam metara. Otvoren, bez kabine, s troje prestravljene djece. Preuzeo sam komandu i onoliko koliko me orijentacija služila, zaputio sam se prema Sardiniji. Već je počelo svitati. Imali smo 120 litara goriva i možda još 20 u kanistru kojeg sam uzeo. Gumenjak na sat troši 35-40 litara, a mi smo imali goriva za možda dva i pol, tri sata vožnje. Vozili smo međutim skoro pet sati. Ni sam ne znam kako, jer smo se cijelo vrijem morali boriti s valovima kako nas ne bi okrenulo – priča Ante.
Borba s olujnim morem trajala je sve do 15 milja prije obale, kada je vjetar popustio, a more se donekle umirilo.
- Noge su mi klecale od iscrpljenosti. Brojčanik na rezervoaru je pokazivao nulu. Ulili smo i posljednje kapi iz kanistra. Mislili smo da nećemo uspjeti. Rekao sam, vozimo dokle vozimo, kad stane, stat ćemo. Odjednom, na desetak milja od obale Sardinije, kad je već odavno bilo svanulo, javila su nam se gospoda iz talijanske obalne straže. Onda su prošli helikopteri, brodovi za spašavanje... Bili smo mokri, iscrpljeni, prestrašeni i umorni. Ali kad smo došli na obalu, prvo što su nam napravili bio je test na koronu...
Prije tog 25. kolovoza Ante devet mjeseci nije bio doma. Tu noć je nakon odrađene smjene, umjesto na odmor, upao u izazov života, iz kojeg je morao spašavati sebe, posadu i putnike.
- Nitko na kraju nije imao niti jednu ogrebotinu. Posada je napravila sve što sam im rekao, bez ijedne greške. Gosti su ukrcani i dovedeni na obalu, nikome ništa nije bilo. To je čudo – kaže.
- Bio sam smiren, ostao sam priseban, njih 16 je gledalo u mene. Mogao sam se uspaničariti, napraviti frku, kao što se mnogu puta dogodilo ljudima u sličnim situacijama. Skoče u more i počnu bježati, ali ja sam ostao pribran. Ostao sam skoncentriran. I oni i ja, moja posada. Oni su do kraja života moja familija – iskreno će.
- Kažem, i uvijek sam govorio, to smo odradili moja posada i ja. Zajedno. Ja sam morao ostati na komandnom mostu i koordinirati akciju spašavanja, a ono što su oni napravili je nadljudski. Oni su za mene junaci. Svoj su posao napravili bez greške. Ponosan sam na svoju posadu i ako budem imao priliku volio bih da se opet okupimo na istom brodu jer to su krasni pošteni i odani ljudi. I zato, molim vas, nemojte mene isticati. Oni su pravi heroji – preklinje nas Ante i nabraja ih: prvi oficir palube Damir Fafandjel iz Zadra, zapovjednik stroja Zdenko Petrić iz Zadra, drugi oficir stroja Šime Jureško iz Zadra, mornar Jerome Maag iz Švicarske, kuhar Andrej Grgić iz Rijeke, glavna stjuardesa Jassi Kajan iz Finske, druga stjuardesa Lisa Kayser iz Južnoafričke Republike i treća stjuardesa Sintija Klnina iz Latvije.
- Nakon tri dana konstantnog ispitivanja u Italiji, noge su mi se odsjekle. Tek tada sam shvatio što se moglo dogoditi. I dan danas jede me taj brod. Na njemu sam proveo devet mjeseci, počeo sam kao prvi oficir, a zadnja četiri mjeseca bio sam zapovjednik. Prvi put kapetan i izgubio sam brod. Prijatelji mi na to kažu: zamisli da je netko izgubio glavu? Što bi onda bilo?
- Što je bilo s vlasnicima - pitamo ga?
- Kad su došli na obalu, organizirao sam im kombi i oni su otišli. Nastavili su ljetovanje na Sardiniji. Nas su ostavili gole i bose, u kratkim hlačama. Nikad se više nisu javili. Kasnije sam preko službenih kanala čuo da su ponosni na nas i da nam zahvaljuju – govori Ante uz kiseli smiješak.
- Najprije sam se javio materi. Ona je žena s mora, iz Sutomišćice, znao sam da će ona to najbolje shvatiti, bez panike. Nazvao sam je nekoliko sati nakon dolaska. „Jeste živi, zdravi? Je li tko strada?” I to je bilo to. Žena? Ona se slomila. I danas ne zna za sebe. Kad sam došao doma, slomila se od plača. Nije bilo jednostavno... - govori Ante priznajući da mu se u glavi još vrti isti „film”.
- Još uvijek se pitam što bih bilo da sam se spustio u strojarnici. Bi li tako napravio veliku grešku koja bi možda povukla druge posljedice? To je ta težina odgovornosti, moraš raditi ono što moraš, racionalno, a ne ono što bi htio napraviti. Na kraju mi je lučki kapetan sa Sardinije rekao: ovo što si napravio, po ovim uvjetima na moru, to je nadljudski. Odgovorio sam mu: „Nisam ja Schettino...” – smije se Ante, aludirajući na talijanskog kapetana „Coste Concordije” koji je nakon poznate nesreće tog kruzera prvi pobjegao s broda...
- Nekidan, kad je u Zadru lupalo jugo – kaže - ja bih, majke mi, plivao do Preka. Za ono što smo mi prošli, meni je to mirno more. Ipak, Ante je od kolovoza kod kuće. Odlazi redovito na more, u ribe, ali se još nije ukrcao. Nije ga, govori, strah, nego je korona sve poremetila. Vrijeme provodi kod kuće, sa suprugom i troje djece.
- Dida je cili život na moru, sve zadarske otoke znam kao svoj džep. Od dida sam povukao korijene, on me svemu o moru naučio, Visok sam čovjek, možda izgledam malo šlampavo, ali na brodu sam ka' mačka. Čim sam došao kući, nakon par dana, otišao sam na ribe. Tri-četiri dana, Ist, Premuda, zubaci, lignje...
- Ante... – prekinemo ga na trenutak. - Koliko ste visoki?
- Metar devedeset i dva.
- U Dalmaciji, znate, možda i niste toliko visoki. Ali ste sigurno veliki.
- Ha, ha, ha....