Nemoguće se pretvorilo u moguće, Jedriličarski klub Mornar je poharao postolje na Europskom prvenstvu u klasi ILCA 7 (bivši laser) u talijanskoj Andori kao nitko prije njih, jer su na tom postolju stajala tri njegova jedriličara! Europski prvak, i to po rekordni peti put u karijeri i prvi put od 2014. godine, postao je Tonči Stipanović. Srebro je, sa samo jednim bodom zaostatka, uzeo Filip Jurišić, što je njegova treća medalja uopće, a sve je zaokružio branitelj naslova, Cipranin Pavlos Kontides (od tinejdžerskih dana je član Mornara, dakle, više od 15 godina) probivši se u posljednjoj regati s 5. na 3. mjesto za broncu.
To je događaj za sva vremena, slika koja se nikada neće zaboraviti, jer je malo napisati i reći da je to povijesni uspjeh s potpisom čudesnog trenera Joze Jakelića i njegove popularne „Jozine bande“. Tri jedriličara na postolju na Europskom prvenstvu nije nikada uspjela složiti jedna država, ma koliko moćna bila, a kamo li klub. Ali ovo je klub iz Splita, osnovan 1948. godine da bi pokorio Europu i svijet, sa malim hangarom u Uvali Baluni koji je optočen medaljama od vrha do dna, po dužini i širini. Trenerski, Jozo Jakelić je na već 26 medalja s najvećih natjecanja, Stipanoviću je ovo fantastična 11. medalja, Kontidesu deseta, za Jurišića smo već napisali.
Posljednjeg dana Europskog prvenstva jedrile su se tri regate u Zlatnoj skupini u kojoj su bila 63 jedriličara. Ako ste barem malo „na ti“ s matematikom, onda možete pretpostaviti koliko je puno bodova bilo u igri i koliko je sve to fizički i emotivno opterećivalo one najbolje u borbi za titulu i medalje. Stipanović je u posljednji dan ušao kao najbolji Europljanin, Jurišić kao treći, Kontides je malo zaostajao, ali daleko od toga da bi se predao ili odustao. Među njima kao uteg bio je olimpijski pobjednik iz Tokija, Australac Matthew Wearn. Izvan konkurencije, ali u borbi za trofej ukupnog pobjednika. On je ušao kao broj jedan, ali u tri regate žestokog nadmetanja niti on nije izdržao. Pao je u konačnici iza Stipanovića i Jurišića, završio treći, a mjesto na postolju prepustio Kontidesu.
Nakon prve regate u petak Stipanović je bio prvi, Jurišić četvrti, Kontides osmi. Nakon druge je Wearn bio u vodstvu, Stipanović drugi, Jurišić treći, a Kontides šesti. A nakon treće, posljednje na Europskom prvenstvu, Stipanović je prvi, Jurišić s jednim bodom zaostatka na 2. mjestu, Kontides četvrti, ali zapravo treći. U konačnom raspletu, kako se ispunila kvota od deset regata, brisao se po jedan najlošiji rezultat iz kvalifikacija (4 regate) i Zlatne skupine (6 regata).
Vjerojatno nitko od njih po ulasku u cilj nakon finalne regate Zlatne skupine nije znao tko je pobijedio. Jurišić je došao kao peti, Stipanović kao dvanaesti, prije toga Kontides osmi. Kad se sve zbrojilo, Stipanović je okrunjen europskim prvakom po peti put sa 41 negativnim bodom, Jurišić ih je skupio 42, Kontides 62…
Stipanović se izjednačio s Britancem Paulom Goodisonom kao rekorder ove klase po broju europskih titula, imaju po pet. Tonči je prve četiri uzeo u razmaku od pet godina (Tallinn – 2010, Helsinki – 2011, Dublin – 2013, Split – 2014). Sada ih ima pet, prekinuo je post na europskim prvenstvima, jer je posljednju medalju (broncu) uzeo 2015. godine u Aarhusu. U međuvremenu je osvojio dva olimpijska srebra i dvije svjetske bronce (uz srebro iz Bolthausena 2012. godine). Nitko kao – Tonči. Takva karijera, sada već 14 godina između prve i posljednje medalje, na tragu je legendarnog Brazilca Roberta Scheidta.
- Ajme, majko! Posljednja regata je bila baš takva. Ja sam stizao Filipa, znao sam da je ispred mene, ali zapravo nisam znao koliko i kakva je razlika. Sva sreća da sam na posljednjoj bovi prestigao jedan brod, ispalo je na kraju da je baš to presudilo, makar nisam znao – rekao je Stipanović. – Iskreno ću reći da sam u početku prvenstva imao malo sreće, jedna poništena regata kad sam bio među posljednjih pet, ali bila je jedna i kad sam bio drugi, isto poništena.
Trojica iz Mornara na postolju!
- Uvijek smo se nas trojica zezali između sebe da moramo jednom i to napraviti. Na kraju je Pavlos izvukao, ugurao se na 3. mjesto.
Filip je sjajio od sreće. Nećemo reći srebro kao zlato, ali timski duh se mogao osjetiti. Rasplet posljednjeg dana za anale.
- Sve je moguće! U posljednjoj regati je bila prava borba, probijanje prema vrhu poretka, ušli smo najbolje što smo mogli nakon tri ponovljena starta. Nastojali smo ne izgubiti jedan drugog iz vida. Ovo što smo napravili je čudo! Čudo! Iako su mi emocije još malo zaključane, posebno sam sretan radi tima, radi Joze. Mislim da nije ni bitno tko je prvi, tko drugi, tko treći – rekao je Jurišić. – Tjedan je bio jako težak, regate su se prekidale ajme majko, ne možeš to ni objasniti. Ako je netko gledao sa strane, ne bi vjerovao.
Trener svih trenera, Jozo Jakelić, od svih uzbuđenja na moru izabrao je čaj da bi došao sebi, ali nije baš bio upečatljiv u javnom istupu. Kao i obično, treba mu vremena da bi se sve sleglo. On ionako ne mari previše za tim.
- Pijem čaj, baš se mislim da ništa ne moram reći. Potpuno sam prazan. Sve skupa nije bilo lako izdržati, bolje da ne pričam kakvi su bili uvjeti, kako na moru, tako i od organizatora. Lijepo je pisati povijest svako malo, ovo je povijesni dan za Mornar, ali i za hrvatsko jedrenje.
