Polako smo se uvukli u nedjeljnu zoru i sunce se tek počelo nazirati na obzorju, spremno za svoje putovanje prema nebu. Moj tata Rato izlazi u dvor i gleda staro stablo naranče koje se nalazi u susjednom dvoru. Po njemu je mirija koliko vitar puše. To stablo naranče nam je uvik bija znak da li je vrime za poć na ribe ili ostat doma.
Mirno je, nema ni traga jugu koje su najavljivali za taj dan. Spremamo mamac (srdele koje su nam bile najbolja ješka), marendu, tunje koje smo armali noć prije (kančenica sa kojima se kanjci love). Služi ona i za vatanje druge ribe (uvik se nadaj nekoj škarpini).
Spuštamo se niz kale, ostavljamo kuće i dolazimo do rive, odakle se pogled pruža prema beskrajno otvorenoj pučini di su otoci i kopna u daljini. Prolazimo preko rive i ulazimo u uzak...