trener šampionaRazgovor s Jozom Jakelićem, admiralom hrvatskog jedrenja: Meni je drago ispisivati povijest...

Prijem kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i priznanja "sa zadrškom" za osvajanje srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju, na neki je simboličan način označio kraj sezone za Tončija Stipanovića i Jozu Jakelića. Jedan od najboljih hrvatskih trenera uopće primio je "Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara", dok je dvostruki olimpijski srebroljubac (uz Tokio, drugi je bio i u Rio de Janeiru) u vitrine pospremio "Povelju RH za izniman sportski uspjeh i osvajanje medalje na OI u Tokiju, te promociji sporta i ugleda RH u svijetu".

Godina 2023. za jedriličare splitskog Mornara krenula je uz veliki "bang", senzacionalni pohod na Europskom prvenstvu u Italiji gdje su se jedan do drugog na postolju poredali Tonči Stipanović, Filip Jurišić i Pavlos Kontides. Sve tri medalje u rukama jedriličara Mornara je priča svih priča, jer takav pothvat je doista rijedak i u povijesti klase laser, odnosno ILCA 7, nezapamćen.

"Usput", Tončiju je to bila peta titula europskog prvaka i poravnanje na samom vrhu s Englezom Paulom Goodisonom, Jurišiću drugo europskog srebro (a jedan bod ga je dijelio od zlata), dok je hrvatski zet s Cipra upotpunio svoju već impresivnu kolekciju odličja.

Nakon toga je sve bilo usmjereno prema Nizozemskoj i Svjetskom prvenstvu svih deset olimpijskih klasa na kojemu su se hvatale norme za Olimpijske igre sljedeće godine.

Zapravo, norma je bila minimum minimuma, cilj su opet bile medalje, no dogodio se težak podbačaj. Nakon sjajnog uvoda i 1. mjesta Stipanović je potonuo do 20. pozicije, Jurišić jedno mjesto iza, ali barem je norma osigurana. Kontides je barem bio u Top Tenu.

Kao što smo već puno puta pisali ove godine, Stipanović i Jurišić će između sebe odlučiti tko će predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Stipanović lovi četvrte Igre (jednom četvrti, dvaput drugi), Jurišić se nada debiju. To Svjetsko prvenstvo je bilo prva od tri regate koje se računaju, ali rezultati su takvi da će vjerojatno presuda pasti s učinkom na Svjetskom prvenstvu u Adelaideu u siječnju, te regatom u Hyeresu travnju. Gledat će im se dva najbolja rezultata.

Predsjednik Zoran Milanović i Jozo Jakelić

Tomislav Krišto/Cropix

O svemu tome pričali smo s Jozom Jakelićem, kojega su na račun 26 medalja (Stipanović 11, Kontides 10, Jurišić 3, Mate Arapov 2) proglasili "admiralom hrvatskog jedrenja". Medalje su, da ne bi bilo zabune, samo s Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava.

- Prije dva tjedna smo Filip i ja bili na uvodne treninge u Marseilleu kako bismo pokrenuli mašinu, a sada kreće zbilja ozbiljan ciklus do kraja godine. Dva tjedna u Marseilleu, jer je tamo većina europskih timova. Idemo vidjeti teren, iako ovaj zimski period nema veze s onim ljetnim što se tiče vjetra. Ambijent i kultura, more generalno, to je jedan od mojih glavnih aduta kroz sve ove godine za pripreme. Nekako se sroditi sa sredinom, za mene je to vrlo važno.

To je jedan razlog zašto idemo, drugi je jer se poslije toga selimo u Lanzarote, na Kanarske otoke. Tamo bismo trebali odraditi dva tjedna u studenom i tri tjedna u prosincu kao završne pripreme za Svjetsko prvenstvo u Adelaideu. To je nekakav kompromis, jasno je da se moramo maknuti iz Splita, koji ima dva lica, može biti savršeno, a može biti i loše što se tiče vjetra, ali Split sigurno ne može simulirati Adelaide.

Ne može ni Lanzarote, ali je sigurno da tamo možemo ostvariti volumen treninga. Većina reprezentacija će već u studenom biti u Australiji, mi, na žalost, nemamo novca za takve stvari, pa moramo tražiti alternative. Nije da plačem, navikli smo i na gore. Makar, nije ugodno pred olimpijsku godinu ovako rano pristajati na kompromis. Imat ćemo kratku pauzu za Božić i Novu godinu, te oko 10. siječnja krećemo za Australiju na Svjetsko prvenstvo. Imat ćemo desetak dana za proći aklimatizaciju. Što se toga tiče, to nije problem, to su uhodane prakse. Hoćemo li biti spremni? Mislio sam da ćemo biti spremni za Nizozemsku, pa je ispalo da nismo.

Svjetsko prvenstvo u Den Haagu ispalo je loše, vrlo loše. Prošla su dva mjeseca od podbačaja, 20. mjesta Stipanovića i 21. Jurišića. Tek je Kontides bio u Top Tenu i skoro do pred kraj u šansi za medalju.

- Ja sam analizu napravio, s jedriličarima ne do kraja, ne detaljno, ali smo na istom tragu. Imali smo mi i u prošlosti ovakvih "ispada", ali mislim da su se neke ključne stvari falile, što nije naš rukopis. Tako je, kako je, idemo dalje. Mislim da je najviše psihološki aspekt na kojem smo pali. Iskreno, cijela ekipa je podbacila.

Sezonu smo otvorili top, "razbili" Europsko prvenstvo. Manje regate smo jedrili u redu, a onda su se počele dešavati neke druge stvari. Mislim da smo ipak malo pretjerali, pričali smo o kompleksnosti jedrenja u Nizozemskoj, a ta naša želja da budemo precizni do kraja, dovela nas je do toga da smo previše vremena proveli tamo. Taj zadnji set od devet dana uoči SP-a nam nije bio potreban.

U prijevodu, možda je trebalo više vjerovati instinktu…

- Nakon teške sezone prioritet je bio da se oni odmore, a ne da još dublje ulazimo u temu koja je već bila savladana. Tonči je, uostalom, vodio regatu na startu Svjetskog prvenstva, Filip se dizao i onda smo svi skupa počeli tonuti. I budali je jasno što se dogodilo.

Tončiju se pritom ovo ljeto dogodilo previše diskvalifikacija, čak četiri na predolimpijskoj regati u Marseilleu, a i ona jedna kobna u Nizozemskoj.

- Je, na test regati je bio raspad sistema, a na svjetskom prvenstvu je crna zastava označila prekretnicu, počeo je njegov pad. To su stvari koje moramo rješavati unutar četiri zida, između nas. Jasno je da se to ne smije dešavati. Na tome ću se zaustaviti. Bez obzira koliko godina imaš, još uvijek se na greškama uči. Sada ćemo vidjeti što ćemo napraviti. Svjetsko prvenstvo je uvijek Svjetsko prvenstvo, uzdrmani jesmo, ali smo se i sto put vraćali iz ovih situacija.

Ono što zbilja mora biti jasno svima, fokus je na Marseilleu i olimpijskoj regati krajem srpnja i početkom kolovoza. Mi sada ulazimo u taj finalni ciklus priprema. Svjetsko prvenstvo je samo stanica na tom putu. Opet, da ne bi bilo kako tražim opravdanja, reći ću da nas, naravno, hrane medalje više nego išta. I idemo na Svjetsko prvenstvo po medalje. Ako ne bude, neće biti drama.

Australija je prije tri godine vratila Tončija u život. Svjetsko prvenstvo u Melbourneu, taman uoči pošasti korone, te dramatična utrka na kraju koja mu je donijela broncu, prvu medalju nakon četiri godine, odnosno od Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Na to je dodao srebro s Igara u Tokiju, pa svjetsku broncu iste godine i europsku titulu ove godine.

Može li u tom smislu novi odlazak u Australiju biti zamašnjak, nekakav pozitivan znak?

- Možemo gledati i na takav način. A ta drama u Melbourneu… Treba znati da je format drugačiji nego na Olimpijskim igrama, ovakav sustav bodovanja s 12 regata i dva odbacivanja kad je u organizaciji naše matične klase, donosi takve dramatične priče, dosta neizvjesnosti. Realno, 15 jedriličara je u stanju uzeti medalju, a jedno 40-ak u jednoj regati može ući u pet. Zato to u Melbourneu nije bilo nemoguće izvesti, u zadnjoj regati nadoknaditi malo veći zaostatak i prestići Bernaza na 3. mjestu. U Meksiku lani, gdje smo timski bili daleko najbolji, e to je bilo nevjerojatno. U zadnjoj regati smo imali dvije, pa tri, pa jednu medalju… Na kraju, dvije, od Filipa i Pavlos, Tonči na 5. mjestu. Slično je bilo i proljetos na Europskom prvenstvu kad smo uzeli sve tri medalje.

Ishod Svjetskog prvenstva u Nizozemskoj ostavio je Stipanovića i Jurišića u "status quo" poziciji što se tiče bitke za Olimpijske igre. Nema prednosti ni za jednog, ni za drugog. Kako će se to rasplesti?

- Sve je moguće, ali mene zbilja nije briga. Jedini moj interes je da jedre za medalje. Ako će jedriti za 20. mjesto, ajme majko i nije me briga. Znam da su oni sposobni za veće stvari. Što će se desiti na zadnji dan Hyeresa, vidjet ćemo. Moj zadatak ih je sada staviti, vratiti u položaj da osvajaju medalje.

Što će se događati između SP-a i Hyeresa? To su skoro tri mjeseca.

- To je još jedna mutna slika. Problem je europsko prvenstvo, iz Australije se vraćamo početkom veljače. Europsko u Ateni je već tamo negdje sredinom veljače. Suluda priča, ali to su klasični momenti. Nakon korone je to postalo sve luđe i luđe. Ako idemo u Atenu, ako bude dobar vjetar, onda je to u redu. Atena je varljiva, tamo sam 4 godine priprema prošao s Matom Arapovom za Igre u Ateni. Vrijeme je specifično, slično kao u Splitu. Ili je bura, pa je hladno. Ili je sunčano, pa nema vjetra. Još nismo odlučili, a imamo važan trenutak da je Tonči na 5 zlatnih medalja kao i Paul Goodison, dijele taj tron.

Goodison se ostavio olimpijskog jedrenja, jedrit će na America‘s Cupu u američkoj posadi, a Tonči još ima tu šansu, a znate da je meni drago ispisivati povijest. To je mali izazov, što napraviti. Vidjet ćemo što će donijeti Svjetsko prvenstvo. U ožujku jedrimo regatu Princeze Sofije na Mallorci, pa se selimo u Hyeres, a nakon Hyeresa kad budemo znali tko je "sretnik", taj "sretnik" se seli u Marseille.

I taj "sretnik" će sigurno biti u krugu kandidata za medalju na Olimpijskim igrama.