Posjetili smo Antu Jurišića Stipina, vrlo zanimljivog Baškovođanina koji je zašao u desetu deceniju života. Kada kažemo njegovo ime, onda obvezno moramo pridodati ime oca ili nadimak kako bi se moglo raspoznati o kome se radi, jer u Baškoj Vodi nekoliko ljudi nosi isto ime i prezime, pa su sumještani bili primorani nadodati nadimak ili ime oca.
Naš sugovornik rođen je 1929. godine u Baškoj Vodi i već kao dijete zavolio je more i sve ono što je s morem vezano. Od malih je nogu tako počeo sakupljati razne školjke, a rat, bijeda i glad primorali su ga da nešto koristi pridonese u kuću, pa je počeo i ribariti.
- Moje djetinstvo se nije mnogo razlikovalo od djetinjstva druge djece. Teška su bila ratna vremena, jer sam morao s majkom najmanje dva puta tjedno nositi odjeću i sol i pješačiti u zabiokovska mjesta, trampiti za krumpir, kukuruz i pšenicu. Nijedna vojska nas nije mazila, svima smo bili trn u oku, ali ne znam zašto, možda zato što smo izrazito klerikalna obitelj. Uvijek sam se želio naučiti nekom poslu, pa sam se kao dijete kod strica učio postolarskom zanatu, tako da sam kasnije počeo polako raditi na crno - kazuje nam šjor Ante.
Puno posla, plaća nikakva
U vojsku je pošao s jako lošim karakteristikama, ali je bio omiljen među zapovjednicima, tako da je u vojsci završio skijaški, penjački, radiotelegrafski i diverzantski tečaj, ali nakon demobilizacije u vojnoj knjižici mu je stajalo "vod za snabdevanje bataljona“.
- Obućarska zadruga u Makarskoj nije imala modelara pa sam se tu zaposlio 1955. godine i uspješno radio punih šest godina. Bio sam prisiljen dati otkaz jer nisam bio adekvatno plaćen za rad na više poslova i to još dvokratno. Mojim odlaskom zadruga je propala jer nisu imali pravog modelara. Zaposlio sam se kao postolar u Franjevačkom samostanu u Makarskoj, gdje sam upoznao divne ljude i suradnike. Oženio sam se s mojom Libom 1955. godine i dobili smo tri sina i tri kćeri, tako da danas imamo jedino pravo i najvrjednije bogatstvo, 15 unučadi i troje praunučadi - s ponosom kazuje šjor Ante.
- Završio sam šest razreda osnovne škole, ali za poslove koje sam namjeravao raditi bila mi je potrebna stručna škola. Nisam išao u školu, ali sam pristupio ispitima jer su mi dozvolili polaganje bez pohađanja nastave. Imao sam sve ispite položene iz prve s najboljim ocjenama, a moj rad iz hrvatskog jezika je profesor s ponosom pokazivao svim drugim đacima - ističe naš sugovornik.
Prvi brodić od 472 centimetra dužine napravio je 1961. godine, a od jednog čovjeka dobio je staru gondulu koju je popravio i onda mu je došla ideja da napravi još tri brodića - kajića. Godinu dana kasnije počeo ih je iznajmljivati u Brelima kod hotela "Brela“, jer su tamo bili dobri strani gosti.
- Koncesije se tada nisu plaćale pa mi je direktor hotela bio vrlo zahvalan i čak je naredio bijelom osoblju da mi svaki dan donesu ručak na plažu, samo zato da budem na usluzi njihovim gostima. Godinama je to trajalo jer sam bio na usluzi od petog do desetog mjeseca, pa sam onda došao na ideju da brodiće na vesla zamijenim za veće kajiće s motorom. Podigao sam kredit, napravio još kajića i kupio 12 motora - pente Tomos i četiri Segal pente i tako radio neprekidno pune 24 godine. Zadnji brod koji sam napravio je ovaj današnji od 10 metara dužine kojim svakodnevno idem na ribarenje. Nekadašnje parangale i mreže zamijenio sam tunjom kančevaćom i trcmarom za lignje - veli Ante Jurišić.
I misu znam reći
Primijetili smo da uskačete u brod kao mladić, dosta ste vitalni. Kako u tome uspjevate?
- Jesu li geni ili nešto drugo, ne znam. Moja je mama živjela 102 godine, a meni su tek 92. Osjećam se dosta zdravo i vitalno. Nikada u životu nisam okusio alkohol niti cigaretu zapalio, a nisam se ni prejedao, jeo sam malo, ali zdravo. Svaki dan kada je lijepo vrijeme provodim vrijeme u brodu po nekoliko sati i uživam u ribarenju i morskom zraku. Ulovi se arbuna, pica, fratara, komarača, a i nešto liganja i uvijek ima za nas doma.
Poznato nam je da se niz desetljeća crkveni pjevački zbor nije mogao zamisliti bez vas i vaše supruge.
- Ne samo crkveni pjevački zbor, nego sam i sve ostale poslove radio u crkvi. A radio sam sve osim što nisam misu govorio, ali i danas je znam na našem i na latinskom jeziku.
Rekli ste da ste odmalena počeli sakupljati školjke, pa dokle je to došlo?
- Pođimo pa ćeš vidjeti dokle je to došlo.
Ušli smo u prizemlje njegove stare kuće i imali što vidjeti. Lijepo uređen malakološki muzej s tisuću raznih školjaka iz svih svjetskih mora, a gotovo jedna trećina je iz Bračkog kanala. Vidjeli smo i preparirane ribe (morske pse i škrpine), razne rakove, kornjače, ježeve, morske konjiće, koralje i štošta nova što u drugim malakološkim muzejima u Hrvatskoj nije viđeno.
- Muzej sam uz pomoć Mjesne zajednice, koja se sama ponudila, otvorio još 1980. godine, a uz ponuđeni izbor radim ogrlice i narukvice od morskih školjaka. Naravno, gosti su vrlo zadovoljni i gotovo uvijek izađu iz muzeja s palcem prema gore, a ludi su za mojim nakitom. Posao nam dobro ide, a supruga tijekom sezone nakit prodaje za štandom na obali. Nikada nisam ovisio o drugome, sve sam u životu radio sam - kazuje šjor Ante.
Vila za najam
- Evo još nešto, prije 15 godina došao sam na ideju da pokrenem humanitarnu akciju "Jedna kuna za jednu suzu“, za bolesnu i napuštenu djecu uz popratnu rečenicu "Ruke koje pomažu svetije su od usana koje mole“ - naglašava naš sugovornik.
Nakon muzeja krenuli smo do njegove druge - novije kuće i opet iznenađenja. Kuća je prava vila koja se iznajmljuje i zahvaljujući kućedomaćici Libi pretežno ugošćuju stare goste koji dolaze i duže od 3 ili 4 desetljeća.
U vrlo malom prostoru prizemlja šjor Ante u svojoj radionici od sitnih školjaka izrađuje razne ukrase, narukvice i ogrlice za sve uzraste, pa i od onih najmanjih za koje treba oštro oko, a to našem sugovorniku nije problem.
Imalo bi se o šjor Anti još puno toga napisati, nadugo i naširoko, ali jedno je važno, a to je da je čovjek koji je zagazio u desetu deceniju života tako vitalan, pokretan i s ogromnim stvaralačkim duhom. Zaista je rijetkost i istina kada kaže: "Tek su mi 92."