Un piroscafo jugoslavo affondato in un porticciolo nelle vicinanze di Spalato.
Piše to uz jednu od stotina tisuća fotografija iz arhiva Instituta Luce, glavnoga propagandnoga stroja Mussolinijeve Italije. Kako je napisano u travnju 1941. godine, tako piše i danas.
A ta fotografija jednoga jugoslavenskoga parobroda potopljenoga u lučici u blizini Splita krije najveću splitsku ratnu tajnu! Parobrod nije jugoslavenski nego talijanski, zove se "Senio", a lučica je – Strožanac.
Nepojmljivo je da o tome nismo pronašli nikakav pisani trag u našoj povijesnoj građi, kao da tih dramatičnih zbivanja nije ni bilo. Uporna potraga po talijanskim arhivama, uz veliku pomoć tamošnjih kolega, dovela je do nevjerojatnih otkrića i podataka, koje sada objavljujemo.
Prije svega činjenicu da su glavni akteri bili agenti britanske obavještajne službe MI6, redom Dalmatinci, a da je minu koja je potopila brod postavio – Splićanin!
Diverzija u Šibeniku
Fotografije iz arhiva Instituta Luce dobio sam prije mnogo godina posredstvom talijanskoga pomorskoga kroničara koji nikako nije uspijevao dokučiti koja je to lučica blizu Splita, a ja nisam mogao dokučiti koji je to brod. Snimatelji Lucea žurili su se duž tek okupirane istočne obale Jadrana i nisu istraživali ni mjesto, ni brod.
Moglo bi se očekivati da je parobrod "Senio" potopljen tijekom kratkotrajnoga Travanjskoga rata 1941., no dogodilo se to još 26. veljače!
Skupina britanskih agenata još je u studenome i koncem prosinca 1940. godine pokušala u Šibeniku potopiti njemački teretni parobrod "Maritza", ali su ga samo oštetili.
Prema talijanskoj građi, a ponajprije prema zapisniku sa suđenja na Specijalnom sudu za obranu države (Tribunale Speciale per la Difesa dello Stato) u Rimu, vođa skupine bio je Josip Rezler, rođen 1915. u mjestu Pohrebaska u današnjoj Češkoj.
Pod njegovim vođenjem akciju u Strožancu izveli su Miloš Knežević, Vladimir Parađina i Stevo Kukolj. Knežević, privatni zaposlenik, rođen u Splitu 9. studenoga 1910., bio je sin Save i Marije rođene Roguljić. Prema sudskome spisu bio je nezaposlen od 1938.
Parađina, koji se u spisu navodi kao Vladimiro Paragina, tehnički radnik, rođen je u Splitu 10. lipnja 1915., a Stevo Kukolj, po zanimanju kazališni radnik, rođen je u Šibeniku 9. svibnja 1902. godine.
Članovi Rezlerove skupine bili su i Manfred Paštrović, rođen 1912. u Svetome Filipu i Branko Klarić, rođen 1914. u Šibeniku, ali oni nisu sudjelovali u akciji.
Mine priljepak
Britanski diverzanti koristili su magnetske mine koje bi pričvrstili uz podvodni dio broda. Nazvali su ih mine limpet, odnosno priljepak. Upravo su takvom minom, koju je postavio Knežević, potopili parobrod "Senio".
No, što je taj brod uopće radio u Strožancu i kakav je bio interes Britanaca da ga potope usred neutralne države, kakva je Jugoslavija još bila u veljači 1941. godine?
Danas je malo poznato da su u Strožancu, u ranim dvadesetim godinama 20. stoljeća, Talijani izgradili pristan za brodove koji su iz njihova tupinoloma, udaljenog kilometar i pol u unutrašnjost, dopremali sirovinu za svoje cementare. Britanci su cement smatrali važnim ratnim materijalom, pa su željeli omesti proizvodnju u Italiji. Nije nam poznato jesu li nakon okupacije Dalmacije Talijani nastavili otpremu tupine, ali je zabilježeno da su pristan u listopadu 1944., tijekom povlačenja, u zrak digli Nijemci.
Nakon vijesti o potapanju njihova broda nedaleko Splita Talijani su burno reagirali i zatražili od Jugoslavije da poduzme žurnu istragu, te pronađe i kazni krivce. Kako se čini, istrage nije ni bilo, iz Rima su više puta urgirali, ali doskora je počeo i rat...
No, Talijani su doznali tko su britanski agenti, pa su odmah nakon okupacije Dalmacije krenuli u potragu za njima. Josip Rezler im je umaknuo, ali su 29. svibnja 1941. u Splitu uhićeni Miloš Knežević i Vladimir Parađina, a 17. lipnja i Stevo Kukolj. Svi su prebačeni u rimski zatvor.
Suđenje na Specijalnome sudu za obranu države održano je u listopadu. Sudom je predsjedao Antonino Tringali Casanuova, general Crnih košulja, sudac izvjestitelj bio je Giacchino Milazzo, a u sudskome vijeću bila su petorica crnokošuljaša. Nisu se morali osobito truditi da dokažu krivnju, jer su optuženi sve priznali.
U detalje su opisali pripreme za diverziju, posebno dolazak čamcem uvečer 26. veljače do broda "Senio". Knežević je postavio minu s posebnim sustavom detonatora koja je eksplodirala kad su oni već bili daleko. Uz to se doznalo da je svakome sudioniku akcija britanska obavještajna služba isplatila po 5000 dinara.
Pogubljenje u zoru
Presuda je donesena 27. listopada 1941. godine. Prvooptuženi Miloš Knežević osuđen je na smrt strijeljanjem, Stevo Kukolj na 30, a Vladimir Parađina na 26 godina zatvora. Knežević je odmah prebačen u zloglasni zatvor Forte Bravetta, gdje su se izvršavale smrtne kazne.
Vrlo precizni talijanski arhivski zapisi kažu da je pogubljen 29. listopada u sedam sati ujutro, da su ga strijeljali vojnici XVII. armijskog korpusa, a da je izvršenju kazne nazočio dr. Giovanni Garbarillo. Miloš Knežević je pokopan na groblju Verano di Roma, kako se precizira u 133. redu, u raki broj dva.
Prema talijanskim izvorima Vladimir Parađina i Stevo Kukolj nisu dugo bili u zatvoru. Na traženje Hrvatskoga Crvenog križa i uz suglasnost njemačkih vlasti, obojica su 9. ožujka 1944. puštena iz rimskoga zatvora i prebačeni u Ljubljanu. Kakva je bila njihova daljnja sudbina, nije nam poznato.
