Kad govorimo o obiteljskim poslovima, među prvima koji padaju na pamet sigurno se neće naći ronjenje. No junak ove priče HRT-a počeo je uz oca još kao jedanaestogodišnjak, rone i obje sestre, pa možemo reći da im je more u genima. Od golobradog entuzijasta, Paolo je izrastao u čovjeka koji živi od ronjenja, a radi uz bok najboljima u svojoj struci.
- Počeo sam studirati arheologiju na Sveučilištu u Zadru, i tako sam počeo ići po podvodnim terenima. Radio sam par sezona u ronilačkom centru, pa sam počeo raditi s tatom podvodne radove, onda sam odradio jednu sezonu na ronilačkom brodu i tako sam ostao nekako u ronjenju, prepričava Paolo Iglić.
- Čovjek se vrlo lako zaljubi i svatko može naći nešto za sebe, nekoga zanima biologija, nekoga zanima arheologija, nekoga zanimaju olupine, nekoga jednostavno zanimaju velike dubine. Ja sam se najviše nekako našao u tehničkom ronjenju i jako volim olupine brodova, aviona, to je ono što mene veseli, dodaje.
Priliku da se okuša upravo na takvim poslovima dobio je slučajno, uz svog profesora koji ga je pozvao na istraživanje pokraj Visa. Riječ je bila o projektu potrage za članovima posade američkog aviona B-24 Tulsamerican.
- Kad sam došao tamo, onda sam tek vidio da su tamo neki od mojih idola. Nakon desetak dana druženja tamo s njima, suradnje, su me pozvali da dođem s njima u Grčku na jedan projekt preko kojeg sam i čuo za većinu njih, projekt Antikythera, prisjeća se Paolo.
Antikitera je mali grčki otok najpoznatiji po starorimskoj olupini na kojoj je pronađen složeni mehanički uređaj, koji se smatra prvim analognim računalom. Nakon četiri tjedna radova s međunarodnim timom znanstvenika i ronilaca, suradnja se nastavlja.
- Šef Brendan Foley me počeo slati na tečajeve koje je radio jedan od mojih idola kojeg nisam do tad još upoznao, Phil Short, koji mi je sad i prijatelj i mentor. Radimo zajedno, a sve je zapravo krenulo igrom slučaja, kaže Paolo.
Kako postati dijelom elitnog tima tehničkih ronilaca? Od Paola to nismo uspjeli doznati, preskroman je. Ipak, slučaj je htio da su prednost imali Europljani s dobrim znanjem engleskog jezika i spremnošću za daljnje obrazovanje.
- Neće se svakom dati uvijek roniti na određene lokacije gdje, ne znam, dekompresije traju sat i pol, dva, tako da prije svega treba imati volju i jednostavno voljeti to što radite, zaključio je Paolo Iglić.
Nakon te 2017. na Visu, prošle se godine međunarodnoj ekipi pridružio kao ravnopravni član.
- Tražili su se posmrtni ostaci članova posade bombardera B-17 koji je potonuo u studenom 1944. godine. Znalo se da je kopilot ostao u avionu, a da su se svi ostali članovi posade prilikom slijetanja na morsku površinu spasili. Arheološkom metodologijom se sve radilo, mamutiralo se, sve se dokumentiralo, sve se mjerilo i bilježilo. U travnju ove godine nam je potvrđeno službeno, kad je izvršena DNK analiza pronađenih ostataka, da smo našli koga smo tražili, poručnika Winoa, priča Paolo.
Poručnik je dočekao pogreb sa svim vojnim počastima, a obitelj koja ga je tražila desetljećima dugo željeni mir. Paolo se pak vratio još dalje u prošlost.
Krajem 15. stoljeća danski kralj Hans dao je sagraditi brod, čudo tadašnje brodogradnje, kojemu sudbina nije podarila dugu plovidbu. Otkriven je sedamdesetih godina prošlog stoljeća i danas je jedna od najuzbudljivijih lokacija za ronjenje.
- U trenutku kad je potonuo brod, on je bio na diplomatskoj misiji, pokušavao je proširiti svoj savez. Došlo je do požara ili eksplozije na brodu, to se pokušava ustanoviti, i brod je potonuo, kralj nije potonuo s njim. To je dolje na jugu Švedske, dosta je tamno i mutno, vidljivost je u tom dijelu Baltika dosta lošija nego što smo navikli tu kod nas u Jadranu i hladno je, puno je hladnije nego kod nas. Kad smo tek došli, početkom svibnja, temperatura je bila oko sedam stupnjeva, opisuje Paolo.
Na impresivnoj olupini istraživanja se planiraju sljedećih pet godina, ako se osigura novac. Paolo namjerava roniti i mnogo dulje, dok ga god posluži zdravlje, baš kao njegovi dojučerašnji idoli, a danas kolege i prijatelji, piše HRT.