Bilo je to u davno poratno doba 2. svjetskog rata, kad se iz novonastale države za boljim životom bježalo "na Zapad“. Iz Dalmacije uglavnom morem u susjednu Italiju kamo je otišao jedan čitav naraštaj mladih.
U jednoj takvoj skupini od šest momaka iz Šibenika, ujesen 1957. našao se i Vlade Bračić iz poznate obitelji vatrogasaca. Krenuli su iz šibenskoga porta potajice jedne zore i od pomagala imali samo kompas. S nešto hrane i malo vode. Veslali do druge obale Jadrana 48 sati! I do Italije stigli iscrpljeni, ali živi.
O tome i o drugim zgodama priča Marko, došavši prije mjesec dana iz Kanade u posjet rodnom Šibeniku. Potražio nas je i prepoznao. I nije kao neki zaboravio materinski jezik. Govori "po šibenski“ kao da je jučer bilo.
- Živim sa suprugom na kanadskom otoku Victoria, British Columbia, "preko puta“ Vancouvera gdje ima puno hrvata. Sve je u zelenilu, puno voća i povrća. Ali nema fafarinaka i smričaka ka u nas, zbori Marko, dok pred kafićem u predvečerje sjedi s prijateljima, glumcem Matom Gulinom i Pavlom Rocom, dugogodišnjim urednikom likovnog i radioničkog programa MDF-a.
Vlado je u šibeniku bio strojobravar, popravljao kamione i lokomotive. I za jednoga druženja jedne večer, šestorica hrabrih odluči se pobjeći. Pronašli su brodicu od šest metara s dva vesla i timunom, a dva su "posudili“. Krenuli su i nasukali se već blizu tvrđave sv. Nikole u kanalu. No, ponovno su se prepustili moru.
- Lovila nas je tadašnja milicija, ali nas nisu mogli pronaći. Prešli smou granicu na moru i ono nas je nosilo vjetrovima i strujama, kišama i neverama. I vidiš ti, nastavlja naš sugovornik, uspjeli smo doći pravo do Pescare, do maloga ribarskoga mista San Vito. Susretali smo puste talijanke ribarske koče, ali nitko nije za nas mario. Dobili smo dobar smještaj, nahranili nas, a pomogla su nam i tri svećenika, jedan Hrvat, koji je policiji rekao da smo mi progonjeni.
Talijanska Kvestura nas je ispitivala, ali sve se dobro završilo. U kampovima smo (San Vito i Bari) proveli gotovo godinu i pol dana dok se nije ukazala prilika u za otići u Novi svijet, u Kanadu. Bilo je to 1960. godine. A prije toga, vjenčao sam se sa suprugom Idom, Hrvaticom koju sam upoznao u kampu. Vjenčanje je bilo u samoj bazilici Sv. Petra u Rimu.
Kasnije smo dospjeli u Cremonu, "Citta delle belle donne“. Na posljetku smo nas šestorica dobili i politički azil. Onda je konačno uslijedio put preko Atlantika u Kanadu, do Halifaxa. Ondje gdje se potopio "Titanic“. Proveli smo potom osam mjeseci u Alberti, gdje nam se rodila prva kći - prisjeća se Bračić.
I to nije bio kraj. U državi Ontario obitelj Bračić provela je iduće četiri godine. Treće odredište im je bila u Manitoba Winnipeg na sjeveru Kanade.
- Tamo smo proveli čak 40 godina. Podnoseći prave polarne zime i do 40 celzija ispod ništice!. priča nam Bračić.
Punih 17 godina Vlade je radio i kao mesar. Zadnji put boravio je u Šibeniku prije šest godina kada mu je umro brat.
Na kraju, na naše pitanje, kani li se jednom trajno vratiti u šibenski Varoš, gdje je obitelj živjela desetljećima, odgovorio je:
- Never! Nikad više. Ne zato što ne bih volio svoj grad i zavičaj, već zato što u mojim godinama ovdje (rođen 1934. op.a) ne bi više mogao organizirati život. Ali naš voljeni Šibenik nikad neću zaboraviti. Da mi je samo o svemu preživjelom i knjigu napisati... - ustvrdio je na kraju naš sugovornik.