Razgovaraju trojica Šibenčana vična moru pred kafićem u smiraj vreloga dana. Jedan pita: – Iđete li u kanal loviti obotnice?
Rekao je to gotovo u šali, ali pomalo gorkoj, znajući da hobotnica već dugo nema. Jedva ima ikakve druge ribe u šibenskom priobalnom moru.
Prošlo je i doba kad su šibenski otočni ribari gotovo svakoga jutra u šibenski porat na rivu svojim brodovima donosili tek ulovljenu ribu i prodavali je iz kašeta.
A ono što ipak dođe na ribarnicu iz “duboka mora” prodaje se po vrtoglavim cijenama.
U svom tom “kontekstu” oko ribe, spominjemo se i već odmakla doba kad se u našim malim mjestima organizirao masovan turistički lov na sve plodove mora.
Najpoznatiji je bio onaj u Jezerima na otoku Murteru pod nazivom “Big fishing”, tada nadaleko poznat. Bilo je to do 2009. i 2010. godine, u doba snažne obnove i uspona našeg nautičkog turizma.
Na tu veliku ribolovnu feštu odazivalo se i po pedesetak posada raznovrsnih turističkih plovila, a najprivlačniji dio programa bio je masovan lov na tunje, iglune i drugu krupnu ribu.
Uz organizaciju različitih mjesnih fešta (klape, folklor, dobra spiza u restoranima), lovci na tunje s obilatim ulovom vraćali su se pred sumrak u luku.
Zaštita od pustošenja
Plemenita riba se tada vagala, ocjenjivala, “konzumirala”, ali, onako diskretno, i prodavala.
Sve se to, ne samo u Jezerima, događalo u vrijeme kad se ozbiljno razmišljalo o zaštiti mora i njegova blaga, posebno tijekom zabrana izlova tunja.
Pa je na kraju i uspostavljen režim koji morska blaga štiti od pustošenja.
A to, što ni u ova vrela doba nema ni hobotnice za uloviti je ostima, to zasigurno već spada u širok problem svjetskih klimatskih promjena, što doslovce osjećamo i na vlastitoj koži.
A nekad, kad se i u nas puno živjelo od ribe, vrijedila je jedna davno zaboravljena dobronamjerna uzrečica: “Dabogda tvoje tilo morsku ribu jilo”. Da bar!
