Iako se ulažu napori kako bi se smanjilo nečišćenje plastikom Greenpeace upozorava na mnoga lažna rješenja koja dolaze od industrije i najvećih onečišćivača (veliki brendovi, fosilne i petrokemijske kompanije).
- Kao i obično sjede u zasjedi i promiču lažna rješenja koja im omogućuju da nastave poslovati po starom, ostvarivati ogromne profite i zagađivati okoliš, uz izostanak posljedica i negiranje vlastite odgovornosti - kažu iz Greenpeacea.
U nastavku donose četiri primjera lažnih rješenja, od recikliranja do bioplastike, koji nisu dorasli razmjerima globalne krize onečišćenja plastikom.
1. Recikliranje
Recikliranje se odavno ističe kao pravo rješenje za smanjenje plastičnog otpada. Posebno ga ističu korporacije kao što su Coca-Cola, PepsiCo, Nestlé i Unilever te lobističke skupine industrije koje desetljećima tvrde da je recikliranje rješenje za plastični otpad. Međutim, stvarnost izgleda sasvim drukčije. Na globalnoj se razini reciklira samo devet posto plastike, a ostatak se spaljuje, zakopava ili završava u okolišu, među ostalim i u moru. Čak i u zemljama koje su najnaprednije u tom području, stopa recikliranja plastike iz kućanstava često je puno manja od 50 posto i vrlo se mali dio toga ponovno pretvori u ambalažu. Nadalje, reciklirana plastika u mnogim je slučajevima loše kvalitete, što je čini nepoželjnom za proizvođače. Oslanjanjem na recikliranje održava se linearni model potrošnje „uzmi-proizvedi-baci“, umjesto da se rješava temeljni uzrok prekomjerne proizvodnje i potrošnje plastike.
Predstavnici industrije poput PlasticsEurope, europskog lobija proizvođača plastike, smatraju da je kemijsko recikliranje revolucionarno rješenje. Ono uključuje razlaganje plastike na njezine molekularne komponente kako bi se stvorili novi materijali. Međutim, postupak je energetski intenzivan i temelji se na složenim kemijskim reakcijama, što izaziva zabrinutost zbog utjecaja na okoliš i i upitne skalabilnosti. Štoviše, kemijskim recikliranjem i dalje nastaju nusproizvodi i emisije, čime se na različite načine pridonosi onečišćenju.
Mehaničko i kemijsko recikliranje plastičnog otpada nije uspješno zbog niza razloga: plastični otpad iznimno je teško prikupiti, gotovo ga je nemoguće sortirati za recikliranje, njegova prerada je ekološki štetna, često je izrađen od toksičnih materijala ili kontaminiran njima, a recikliranje plastičnog otpada nije ekonomski isplativo.
2. Inicijative čišćenja
Čišćenje plaža i čišćenje rijeka hvalevrijedni su napori za uklanjanje plastičnog otpada iz okoliša. Najpoznatija inicijativa ove vrste nesumnjivo je Ocean Cleanup, neprofitna organizacija koju je osnovao Boyan Slat, a čija je misija razvoj naprednih tehnologija za uklanjanje plastičnog otpada iz svjetskih oceana na osnovu pasivnih sustava čišćenja koji upotrebljavaju prirodne oceanske sile kao što su struje i vjetar za hvatanje i koncentriranje plastičnog otpada. Povijest tog projekta prepuna je neuspjeha, a često je i meta kritika.
Kada vidimo rezultate akcija čišćenja osjećamo se zadovoljno i ispunjeno. Ogranci Greenpeacea i ljudi koji u njima rade ili volontiraju podržavaju čišćenje i sudjeluju u inicijativama čišćenja u različitim dijelovima svijeta.
Međutim, djelovanje tih inicijativa – uključujući Ocean Cleanup i milijune dolara koje je organizacija prikupila, možemo usporediti s brisanjem poda krpom dok voda iz slavine i dalje teče. Te se inicijative bave simptomima onečišćenja plastikom, ali ne čine gotovo ništa na uklanjanju uzroka njezinog kontinuiranog priljeva u ekosustave. Bez intervencija za suzbijanje proizvodnje i potrošnje plastike, akcije čišćenja bit će vječiti ciklus koji neće moći pratiti količinu plastike u okolišu.
U rujnu 2018., u okviru globalne akcije Break Free From Plastic provedene u 42 zemlje na šest kontinenata, Greenpeace Grčka očistio je plažu Charakas u Eviji u Grčkoj. Volonteri su prikupili podatke za 3.000 komada plastike i razotkrili poduzeća čiji su plastični proizvodi završili tamo gdje nisu trebali. U travnju 2019. ponovno su posjetili plažu kako bi provjerili njezino stanje, a plastika se već vratila u velikim količinama. Onečišćenje plastičnim otpadom ima očigledan izvor: poduzeća koja preplavljuju tržište tsunamijem plastike.
Inicijative čišćenja mogu biti vrlo korisne prilikom utvrđivanja najčešćih izvora onečišćenja plastikom i poduzeća koja najviše pridonose stvaranju plastičnog otpada. U tom slučaju cilj je pozvati poduzeća na odgovornost za plastični otpad koji stvaraju njihovi proizvodi i ambalaža te poticati sustavne promjene.
3. Bioplastika
Bioplastike se definiraju kao plastični materijali koji su djelomično ili u cijelosti dobiveni iz obnovljivih biomasa poput biljaka, koji su biorazgradivi ili oboje. Biorazgradiva plastika čini se kao obećavajuće rješenje za problem onečišćenja plastikom, ali ona nije čudotvoran lijek.
Iako se bioplastika može s vremenom razgraditi na manje dijelove, često su za to potrebni posebni uvjeti, kao što su visoke temperature i određeni mikrobi koji nisu lako dostupni u većini okruženja. Istraživanja su otkrila da veliki dio „biorazgradive” plastike završava na odlagalištima ili u oceanima, gdje ostaje godinama, a da se ne razgradi značajno. Prema istraživanjima, na taj se način stvara velika količina nano i mikroplastike.
Štoviše, proizvodnja biorazgradive plastike i dalje se oslanja na fosilna goriva. Uporaba bioplastike ne smije ugroziti sigurnost hrane (ili suverenitet hrane). Zemljište koje se koristi za uzgoj ili izvor materijala za bioplastiku ne bi trebalo prijetiti smanjenju zemljišta potrebnog za proizvodnju hrane. Društveni i ekološki otisak bioplastike nije neutralan.
U kontekstu sprječavanja nastanka otpada i recikliranja, prijedlog da se plastika na fosilnoj osnovi zamijeni ekvivalentima na biološkoj osnovi odvlači pažnju i udaljuje od stvarnih rješenja za smanjenje proizvodnje plastike. Na taj način se promiče proizvodnja plastike iz drugih izvora, a ne smanjenje uporabe plastike. U konačnici, bioplastika zamjenjuje jednokratnu plastiku na osnovi nafte drugim jednokratnim bioplastičnim proizvodom. Jedino pravo rješenje za našu kulturu bacanja je velika tranzicija na sustave višekratne upotrebe i ponovnog punjenja.
4. Bakterije koje jedu plastiku
Da, dobro ste pročitali. Kada su japanski znanstvenici 2001. otkrili bakterije koje jedu plastiku, probudili su nadu u prirodno rješenje za onečišćenje. Sudeći po brojnim člancima i objavama o toj temi koji redovito postaju viralni na društvenim mrežama, ta nada i dalje postoji.
Međutim, primjena takvih mikroba u okolišu sa sobom donosi značajne rizike. Uvođenje genetski modificiranih mikroba u ekosustave moglo bi imati nepredviđene posljedice i narušiti osjetljivu ekološku ravnotežu. Štoviše, i dalje je nejasno u kojoj mjeri te bakterije mogu biti učinkovite u razgradnji plastike. Iako su bakterije koje jedu plastiku pokazale obećavajuće rezultate u vrlo ograničenom i specifičnom okruženju znanstvenog laboratorija, proširenje tog procesa na industrijsku razinu je sasvim druga priča (koja podsjeća na druga lažna rješenja poput hvatanja i skladištenja ugljika ili nuklearne fuzije).
Mikroskopski pogled na mikroplastiku iz uzoraka vode koje je Greenpeace Njemačka uzeo iz rijeke Rajne.
Konačno, oslanjanje na biološka sredstva za čišćenje našeg nereda ponovno izgleda kao liječenje simptoma, a ne rješavanje izvornog problema prekomjerne upotrebe plastike.
- Recikliranje, akcije čišćenja, bioplastika ili bakterije koje jedu plastiku imaju ograničenja i nedostatke koji naglašavaju potrebu za promjenom paradigme. Ljudi i planet hitno trebaju Globalni sporazum o plastici kojim se nastoji riješiti izvorni uzrok onečišćenja plastikom drastičnim smanjenjem proizvodnje i širokim omogućavanjem sustava višekratne upotrebe i ponovnog punjenja - naglašavaju.