Početak je rujna, iako je školska sezona krenula i more ostalo iza nas, vraćamo se na otok po sasvim jednom drugom pitanju. U Zagrebu je iznenada zauvijek otišla naša teta Lela.
Ugasila se sa zadnjim trzajevima ljeta otišavši bez pozdrava i oproštaja. Sada se zauvijek opraštamo od nje prateći je u tihoj povorci put Prvić Luke.
Mnoga su tu bliska i poznata lica. Brod tiho klizi šibenskim kanalom prema Luci. Ne sjećam se dužeg i tužnijeg povrataka na Prvić.
Čini se da smo povezani nekim nevidljivim nitima, da nas sve jedna misao veže. Na trenutak je vrijeme stalo, izbačeni smo iz kolotečine i zaustavili satove povezani tugom i nevjericom.
Ruzinavi brod nosi teške misli i jedan nedosanjani san. I more i ptice i stijene, sve je tu, a tete više nema. Neka pitanja ne nalaze...