Naša, a svjetska. Obišla je gotovo cijeli globus, ali Slano u Dubrovačkom primorju je njezina baza. Ana Marija Bianki, časnica s kruzera, tek se vratila s vijađa, pred njom su dva i pol mjeseca stanke od broda i mora. Iako more gleda svaki dan, s prozora ili slanske rive. U početku je mislila, navegavat će tri godine, ali evo već sedmu godinu drži se mora. Odakle joj ljubav prema morskom prostranstvu, ne zna, ali i dodaje ‘đed je navegavo’.
- Došlo je nekako samo od sebe. Završila sam Umjetničku školu, ful volim slikat. Volim poć u Zagreb i samo slikam. Ali u međuvremenu sam počela ronit, upisala sam Biologiju mora i to mi se svidjelo. U biti ne mogu radit doma, to je moj problem.
Dvanaest tjedana je na moru, dvanaest doma. Kad je na brodu sve je OK, vrijeme prolazi u radu. Najteže je uputit se iz doma na more.
- Koliko god puta išla, uvijek je šok. Ali kad dođeš na brod, posložiš da si tamo. Prvi mjesec nikako proć, a ono poslije izleti. Kriza me uhvati sedmi, osmi tjedan, postane malo teško jer čovjek se umori, nemamo ‘day off’. Ali izguraš ta zadnja tri, četiri tjedna.
Kad je ful dobro, ideš!
Baš kad doma postane ful dobro, kaže nam simpatično, uvijek treba ići. Sljedeća posta je Singapur. Već je izračunala, u putu će biti oko 22 sata, od čega 14 u avionu. Avion, e to joj već zadaje brige, a brod nije problem. Iako, tada joj najviše nedostaje otac i njezin četveronogi ljubimac Tref.
Je li deficit žena pomoraca?
- Mijenja se to ful. Ima dosta cura u navigaciji, časnica palube. Ima i Hrvatica. Dole u stroju baš i ne, ali i njih sam dosta upoznala. Žene preuzimaju. Znam i dvije žene kapetana. Premoćne smo. Pogotovo na kruzeru, nije to više ono da samo muškarci navegavaju – kaže nam.
Promijenila je do sada četiri broda. Trenutno je na Royalovom ‘Spectrum of the Seas’, grdosiji od 340 metara, koja prima šest tisuća ljudi, putnika i posade, trenutno je u Maleziji, ističe sugovornica.
A posada? Uvijek se nađe Hrvata, minimalno 10, 15.
- Barem pola od toga budu ljudi iz grada. Nešto nevjerojatno. Hrvati su na brodu jednostavni, učinit će poso i ne kompliciraju. I Kinezi su odlični, ko mali roboti. Disciplinirani su jako – kaže nam časnica.
Pandemijske godine na kruzeru posebno će pamtiti. Dva puta ostala je na brodu po sedam mjeseci, a to nije bilo lako.
- Prvo Barbados na sidru, a onda sam lani zapela u Hong Kongu. Imali su par slučajeva pa su zatvorili cijeli grad, nisu nas pustili u luku. Kad se otvorilo i gosti napokon došli na brod, jedan je bio bliski kontakt pa su nas skroz zatvorili. Plutali smo ispred Hong Konga pet, šest mjeseci. Pustili su nas za Singapur, ali uvjet da se ostane na brodu u Aziji je bio cijepljenje Modernom– priča nam o covid iskustvima s mora i dodaje kako je Spectrum jedini brod kompanije u Aziji. Kina je još zatvorena, a nada se da će se Japan otvoriti dogodine. Vrijeme pandemije na brodu opisuje riječima ‘teška psihijatrija ali preživjelo se’, a ona je vrijeme kratila slikajući na iPadu. Dok su plutali ‘stvarala’ je apstrakcije. Voli ekspesionizam, boje i još boja, velike slike...
Zanima nas kako se umjetnička duša snađe na kruzeru?
- Kruzer je ispočetka svima šok, dođeš i ubace te u teški dril. Daju ti milijun check lista i papira u ruku, moraš to sve odradit. Ali tko god ostane na brodu neko vrijeme, navikne se na tu sredinu. Teško je onda doma nać balans, treba imat hobi. To su baš ekstremi, treba se prilagodit i tamo i amo. To vam je ko da ste došli u neki plutajući grad. Digneš se ujutro, radiš. Imaš svoje momente, objed, uzmeš pauzicu, dosta je privilegija; restorani, kazalište, možeš poć ako imaš volje. Sama sebi slažem dan, nemam radno vrijeme ali moram odradit posao. S vremenom postaje lakše – iskreno će ova brodska časnica odgovorna za zaštitu okoliša. Iako mlada, od svoje 26. godine radi jako odgovoran posao i odgovara izravno kapetanu.
- Pokušavam nekad ne mislit o tome. Treba poštovati sve zakone, pratimo međunarodni zakon i zakone zemalja gdje plovimo. Kako većinu vremena provodimo uz obalu, zna bit dosta izazovno, ovisno koliko je ljudi na brodu. Svakako, radim u kompaniji koja ima najbolju tehnologiju, definitivno. To su čudesa. Sve se na brodu reciklira, procesuira, sve se tretira. Od odlaganja otpada, crnih tankova, ulja... Sve knjige, knjige ulja, otpada, brodski dnevnici su svetinja na brodu. Problemi se uvijek mogu dogoditi, treba biti spreman.
Drži li priča da su kruzeri veliki onečišćivači i zagađivači?
- Međunarodna pomorska organizacija IMO 2023. godine daje cijeli set novih zakona oko stakleničkih plinova. Svi se tome već prilagođavamo. Sve se mjeri, maksimalna učinkovitost potrošnje goriva, energija, sve živo. Mislim da je to svedeno na minimum – kaže naša Primorka.
Prisjeća se jedne opasne situacije na brodu. Dok su putovali, izbio je požar na motoru broda.
- To je bila panika teška. Bila je noć. Izgasilo se to sve ali sam tada vidjela da je posada ful panično reagirala, što nije dobro. Samo gosti nisu vidjeli što se događalo na brodu, dole je to – kroz osmijeh će naša sugovornica koja je odgovornu zadaću u takvim situacijama odradila smireno.
Na brodu se radi ‘tuta forca’, dva puta tjedno su protupožarne vježbe na brodu, vježbe napuštanja broda... Stalno su u vježbama i to joj je super. Prošla je obuku i vježbe kao svaki profesionalni vatrogasac.
- Idem u Ameriku na treninge i obuku, to je sve profesionalno, taj njihov Marine Fire Fighting. Imamo simulaciju brodova i tamo smo u vatri. Ali ja to stvarno volim. Pa tata mi je vatrogasac. Živimo kraj DVD-a. Uglavnom napišite da sam htjela radit u DVD Slano ali nisu me htjeli zaposlit ni na telefon da se javljam. Živa istina – kaže nam. Eto, Ane, rečeno – učinjeno.
Na upit razmišlja li o opasnostima na brodu i boji li se mogućih nesreća na moru, magistra biologije i ekologije mora kaže:
- Ne, ničega se na brodu ne bojim, najviše me strah aviona.
S kruzera u masline
Otkriva nam svoj trenutno najveći plan.
- Moj životni zadatak je iskrcat se s broda. Stalno nešto razmišljam kako ću, što ću, ali dok ne smislim još ću malo valjda navegavat – s lakoćom kaže. A gdje se vidi kad se ostavi mora?
- Teško pitanje, ne znam. Htjela bi imat miran život, ne treba mi puno. Laganini. Možda se vidim u maslinama.
Dakle, ova 33-godišnjakinja još uvijek slaže kockice, a dok se ne poslože, navegavat će. Kako uz navegavanje usklađuje izlaske, društvo, ljubav...
- A stignem sve. Ništa ne pati. Ima vremena doma i viška čak. Samo treba organizacija. Sve usklađujem, i izać i zabavit se. Gledam uvijek neđe putovat. Imam tu privilegiju pa volim malo poć prođirat. To su kratki izleti 4, 5 dana, kratke relacije po Mediteranu, Italija, Španjolska. Imam dvoje nećaka, obožavam ih, mi smo doma svi ful povezani – kaže nam stalno ističući kako njezin posao nije ni toliko težak niti je herojski, kao i svaki drugi. ‘Pa i mladi ljudi sa sjevera Hrvatske dolaze raditi u Dubrovnik, ni oni dio godine nisu doma’, skromno će. Na istoku je more šporko, na Karibima ima morskih pasa, vani se nije i ne bi nigdje kupala. Nema do slanske vale, Ana Mariji je savršena.
Doznajemo još kako joj je istok puno bolji od zapada. Ameriku je cijelu prošla, zanimljiva je, ali ‘na istoku je bolje’.
- Iako je hrana gora kao i čistoća, njihova kultura je zanimljiva pa radije tamo pođem. Izađem, sada češće nego prije. Kad sam tek počela radit, bila sam uvijek na brodu, uvijek u uredu, uvijek na stand-by, sad je to sve opuštenije – kaže pa savjetuje:
- S osmijehom pola stvari rješavate. Ozbiljno! Kad čovjek pođe u svijet, nek ide s osmijehom, bit će lakše.
Provesti blagdane, primjerice Božić, na brodu ima svoje čari. Nekoliko Božića se zatekla na kruzeru, nije joj žao jer ‘bude ludilo, to je poseban osjećaj’. Zna se i zapjevat na brodu, ‘Filipinci su fanatici karaoka’.
Skoro će blagdan sv. Nikole, zaštitnika pomoraca. Utječe li se njemu kad je teško?
- Za sv. Nikolu je festa u kući jer ocu je imendan. Taj svetac mi je poseban, i stvarno ga smatram svojim zaštitnikom na moru.
