Još jednom nam se javio Teo Maksimović, podvodni ribolovac koji nikada ne propušta priliku za ribolov. A upravo su zato ribolovni rezultati uvijek tako impresivni. Sati i sati provedeni pod morem rezultirali su bogatim iskustvom koje Teo neprestano nadograđuje, a što potvrđuju i njegovi posljednji ulovi.
Evo što nam je Teo ispričao o tom svom ribolovnom uspjehu:
- Proljeće je tu, ako ga uopće možemo nazvati tako.
Zadnjih par godina kao da je samo kratka zima pa ljeto.
More se ne uspije pošteno ni ohladiti.
Klimatske promjene idu nama podvodnjacima donekle u korist.
Dulje se roni, more je toplije i riba se dulji period drži pliće.
Problem je jednostavno što se sve ostalo poremetilo, kako riblji ciklusi, recimo mrijest, tako i njene ostale navike.
Jedino pravilo je da nema pravila! Uzevši sve to u obzir, zdravorazumsko razmišljanje mi nekako nagovještava da će ove godine i zubaci početi ranije nego inače dolaziti u pliće – priča nam Teo.
- Prvi slobodan dan, iza par dana jakog juga, spremam opremu nakon skoro mjesec dana pauziranja od ronjenja.
Pauza je bila više zbog puno vjetra nego zbog zimskih uvjeta na moru.
I napokon krećem.
Put do meni udaljenih pozicija, iako dug, prolazi u trenutku.
Vadim opremu na poziciji i palim pentu koja nevoljko starta nakon malo dulje pauze od ribolova.
Ali ipak pali, a sad više nema stajanja.
Slijedi kraća vožnja do prve pozicije za zagrijavanje.
Ulazim u more i primjećujem da je mutnije nego inače zbog juga koje je prethodilo mom izletu.
Unatoč tome vidljivost je ipak skoro desetak metara, ne potpuno bistro, ali silueta veće ribe se može primijetiti na vrijeme.
Zimski treninzi na suhom su se pokazali kao pun pogodak, kondicija je zadovoljavajuća pa lagano i opušteno nastavljam dalje ne očekujući baš previše akcije, ali nadajući se ipak nekoj većoj glavi – nastavlja Teo.
- A dolaskom na drugu poziciju svari se mijenjaju.
Ribe je više i aktivnija je.
Veliki šarzi kilaši i neloše komarče dolaze u domet.
Nažalost oni nisu ciljana lovina na ovim specifičnim poštama.
Propuštam ih u iščekivanju veće ribe koja bi mogla biti tu.
Vučem se lagano uz kraj, povremeno zastajkujući da promotrim okolinu.
Svako toliko se išuljam, ali još ništa zanimljivo nema na vidiku.
Vraćam se u kraj i opet promatram.
Odjednom između dva kamena ispred mene primijetim veliki rep u prolazu.
Trenutno se potapam, bez pripreme, i krećem prema mjestu gdje je rep nestao.
Provirujem iza kamena, i naravno da nema ničega.
Beštimam sebi u bradu kako mi je opet za koji sekund pobjegla lijepa riba.
Mičem se deset metara naprijed znajući da je to bio rep zubaca i da postoji šansa da se vrati. Trebalo bi uskoro doći i vrijeme njihovog mrijesta pa su teritorijalni, a i u potrazi za hranom, pogotovo ženke koje se debljaju kako bi imale dovoljno energije za rast i razvoj ikre.
Dobro pripremam zaron u kraju i išuljavam se do obližnjeg kamena.
Zastajem i promatram. Okrećem lagano glavu desno i vidim veliku siluetu kako ide prema meni.
Puška mi je okrenuta ‘pod 90‘ u odnosu na predatora i pokušavam je polako i mirno okrenuti na desno.
Riba me primjećuje, jer nisam baš najbolje skriven, i zalazi iza obližnjeg kamena pa okreće prema dubini.
Budući da znam da u ruci imam Tritona 119 s 10 guma, trenutno po snazi najmoćniju pušku na tržištu, nisam ni trenutka sumnjao da li ću se dobaciti.
Jedino sam priželjkivao da dobijem priliku za šut ako riba proviri iza kamena.
Trenuci iščekivanja da se riba opet pojavi su bili dugi kao vječnost.
Ipak, silueta izviruje i promatra me lagano se udaljavajući prema dubini. To je to, sad ili nikad, treba pucati – nastavlja Teo svoju priču.
- Ne razmišljam i ne oklijevam više ni sekunde.
Pritišćem okidač i moćna puška izbacuje strijelu prema ribi.
Očekujem bijeg i borbu nakon pogotka, ali velika riba samo lagano tone na dno.
Bez trzaja!
Još onako iznenađen, privlačim ribu sebi.
Krasan primjerak zubaca u mojim je rukama.
Nije najveći kojeg sam ulovio, ali je svakako najdeblji.
Divim se prekrasnoj ribi i snimam je za arhivu.
Uvijek se lijepo kasnije se prisjetiti savršenih trenutaka provedenih u ribolovu.
Sad već znam da nema smisla više se topiti po ovoj mikrolokaciji i krećem nazad prema gumenjaku.
Plivam nazad i svako toliko rukom pomazim ribu da se uvjerim da je još tu.
Spremam je u jaceru i idem dalje na drugu lokaciju na kojoj se znaju ukazati okrunjene glave. Tako i bude, jedna jako lipa riba je imala malo više sreće od mene i na vrijeme je nestala u mutnim morskim prostranstvima.
Nema veze, već imam odličnu ribu u jaceri, a i ne može se sve ni uloviti.
Treba nešto ostaviti i za sutra.
Radim još par zarona i u jednom mi dolaze dva velika škarma.
Gađam većega, pogodak savršen i cijeli sretan, privlačim ga i idem prema brodu.
Ribolovna kvota je ispunjena i vrijeme je za povratak doma.
Preko 10 kilograma u dvije ribe.
Spiritualne baterije su napunjene i presretan idem kući. A vridilo je...
Rogi! – ispričao nam je Teo Maksimović.