često na udiciIskusni ronioci znaju koristiti pirkinu proždrljivost: uništila je bezbroj ribolovnih alata, a kozicama ne može odoljeti. Rekorderka je težila 0,4 kg

Pirka (Serranus scriba) vrsta je morske ribe iz porodice Serranidae, poznate po tome što su dvospolci (hermafroditi). Poznata je po svojoj proždrljivosti i većini ribolovaca ne treba neko veliko umijeće da je ulovi, no kriva je za mnogi izgubljeni predvez. Najčešće se sama vješa na udicu, jer se vrlo neoprezno i pohlepno baca na sve što je jestivo bez obzira na veličinu ješke.

Ova šarena riba (a ovu jedinku u Rijeci je snimio naš Srđan Vrančić) s plavičastom mrljom na trbušnoj strani i velikim ozubljenim ustima će vrlo agresivno nasrnuti na sve što joj se učini jestivim, pri čemu veličina ješke nikako nije problem.

Lovi se pridnenim sustavima, s tim da trebate početi s izvlačenjem čim osjetite da je prihvatila ponuđenu ješku, kako predvez ne bi odvukla u prvi procjep tražeći skrovište.

Omiljena ješka su joj svi animalni mamci, od dagnje preko srdele do živoga gavuna, a najboljim su se pokazale kozice, kojima ne može odoljeti. Jednako će rado napasti i bilo koju varalicu koju joj prošetate ispred gubice.

Naraste do tridesetak centimetara dužine, a najteži zabilježeni primjerak težio je 0,402 kilograma. Upravo tu pirku rekorderku je uz otok Škardu ulovio poznati zadarski ribolovac Luciano Pavin.

Inače, pirku nalazimo na svim terenima koji omogućuju kakav-takav zaklon. Najbrojnija je na škrapastim, bogato zaraštenim terenima na kojima s lakoćom pronalazi zaklon. Iako zna zaći i do 50 metara, najčešće je nalazimo na dubinama od 5 do 20 metara.

Premda vrlo nalik vučiću, pirka je nešto trbušastija s jasno plavičasto-ljubičasto obojenim trbušnim dijelom i okomito tamnije isprugana. Peraje su crvenkaste, a ovisno o staništu, temeljna boja može varirati od tamnosmeđe do žarkocrvene.

Strašno je proždrljiva, što podvodni ribolovci u potrazi za hobotnicama znaju iskoristiti. Naime, privučena lelujavim kracima hobotnice, pirka je u stanju satima vrebati ispred rupe u kojoj se hobotnica krije, a što je iskusnim roniocima jedinstven i potpuno jasan putokaz.

Zbog proždrljivosti, često joj se dogodi da krene gutati plijen veći od vlastite dužine.

U udičarenju se najčešće lovi kančenicama, i to kao prilov. U ciljanom lovu na plićim terenima ješku treba plasirati neposredno ispred krupnog kamenja pod kojim traži sklonište. 

O njezinu okusu mišljenja su podvojena. Nekima je jako ukusna, a nekima osrednje, no daleko od toga da je nejestiva ili neukusna. Premda se s gastronomskog stajališta cijene ponajprije veći primjerci, na pojedinim dijelovima obale smatra se posebno ukusnom. Priprema se uglavnom kuhana ili u brudetu.