Bio sam u zaljevu Morbihan prije četrdeset godina: to vam je vala kao šibenska, samo malo veća, i kanal prema otvorenome kao šibenski samo malo širi, i u njoj otoci. Kurenti su takvi da na javnim mjestima postoje oznake za izmjene plima i oseka: kad dolazite recimo noću i za plime, vidite brodove, njihova svitla, a kad osvane jutro od oseke - nema mora, a brodovi leže u salbunu.
To bi bio najkraći opis dr. Vladimira Skračića, Murterina i Kurnatara te frankofona, za francuski atlantski zaljev Morbihan u koji Atlantik ulazi kroz nevelika usta pored punte i gradića Port Navalo, a onda doslovno teče između 42 otoka i na ista se usta vrati natrag, svome oceanu.
Jedanaest hrvatskih posada tjedan je dana, od 11. do 17. svibnja plovilo tim za nas malo drukčijim morem čije struje na očigled kuželjaju, vrte, guraju, zavrću, izvrću... a samo deset metara dalje je ogledalo bonace, mirne, ili bonace koja se vrti - nešto poput površine kakve vrulje:
- Vidiš bonacu na deset metara, ali aj se ti nje dokopaj! - govori mi dr. Roko Markovina, član posade cijele ove hrvatske ekspedicije na daleku francusku atlantsku obalu, i član posade leuta Borac iz Lumbarde.
Atlantski kurenat
Omišanin Ivo Pešić koji je s bratom Antom obnovio leut Slobodna Dalmacija, izišao je pak sa svojom posadom nekih pet-šest milja u Atlantik:
- A je, bila su dva-tri trenutka kad smo svi na brodu zamukli....al bio je gušt znati da jedriš Atlantikom! Šta se struja tiče mislio sam - imamo mi taj trening s Cetine, sigurno ne može jače, ali ovo je, čoviče, deset puta jače! Kad kurenat ojača nemaš kontrolu broda, ali srića je šta taj kurenat nikad ne gura u kraj nego vuče od kopna.
Prvoga dana plovidbe naši su se fotoreporteri Božo i Jadran ukrcali na murtersku gajetu Kurnatarica u čijoj su posadi jedrili Ferdinand Pleslić Grobi, Ante Turčinov, Dino Sladić, Šime Jušić i Željko Jerat. Na tom komadiću svoga teritorija u Atlantiku Božo i Jadran nisu ostali ni gladni ni žedni - sve su se naše posade dobro filale spizom, jer ko zna di te može odnit more u stranome svitu, još s takvim strujama.
Ekspedicija za Morbihan bila je sasvim različita od dosadašnjih u Brest: ovdje je bilo daleko više plovidbe, a što zbog koncepcije, što zbog plime čije djelovanje prvih dana još nismo ubrali, plovidba je bila donekle nepoznata ishoda što se povratka tiče, pa su posade bile vezane i uz onu cestovnu: brodovi bi ostali na vezu uz neki otok, na bovi ili pontonu, a kuće u Vannesu bismo se dočepali - autobusom.
Ta izmjena plima i oseka već je prvog dana izvan veza u matičnoj luci u Vannesu zadržala tri naša broda, no kako je to kraj kojem je život na moru isto što i život na kopnu, jednostavno, vežeš se za najbliži ponton, otpješačiš kilometar dva do hrvatskog sela na centralnom mjestu u portu i gotovo.
Red za našu spizu
Organizatori iz udruge Cronaves, Plamenko Bavčević i Saša Lukić izgubili su bar po koju (suvišnu...) kilu, osobito prvih dana dok smo se svi prilagođavali prirodnim, ali i antropogenim pojavama, odnosno činjenici je nastupila oseka i ne možeš na vez, već moraš ostati uz neku plutaču ili ponton, a autobusa za doma nema u vrijeme kad su to francuski domaćini rekli da će biti, itd., itd.
Ali, naše čuveno grintanje (preležerni Francuzi nemaju u jeziku, a ni ponašanju taj pojam) brzo je otišlo u vjetar i niz struju, ostalo je samo dobro raspoloženje. Naše su posade jednostavno bile dobro raspoložene i vidno ponosne jer - izazivali su veliku pažnju posjetitelja i kolega, maritima, gdje god bi došli.
U Vannesu su imali središnje mjesto u luci, odmah ispod našeg velikog šatora-restorana koji je vodio jedan od naših najpoznatijih chefova Zlatko Marinović, a trebali ste vidjeti četverored za našu spizu koji se protezao dvadesetak metara. Uz glavnu rivu na kojoj su bili šatori Hrvatske turističke zajednice, Gospodarske komore, Pašmana, radionice StolArt u kojoj su Feđa i Zrinka Mandić s osnovcima Vannesa u tjedan dana sagradili prelijep brodić i trajno ga usidrili u tamošnjoj osnovnoj školi.
Škivavanje od supruga
Obale otoka uz koje se plovilo bile su načičkane desecima tisuća posjetitelja koji su kao galebovi sjedili na kamenju, na livadama, zidovima, i pljeskali našima, i svojima, naravno. Sve to oko nas bio je jedan ogromni i višednevni piknik na kojem se na sto mista promatralo, jelo, pilo, roštiljalo, guštiralo kamenice i francusko vino - kažu da u Tjednu zaljeva Morbihan taj prostor zaradi jednomjesečni ljetni prihod od turizma. Eto kako, uz sve ostalo što smo vidjeli, oni koriste svoj zavičajni posjed - to more, obale i otoke.
Studentarija iz posade Kondure Croatice, Petra Mašće, Sebastijan Govorčin, Luka Golubović i Petar Krnjus svako su malo u zboru publici dovikivali booonžurrrrrr! i dobili oduševljeni uzvrat i pljesak. Posada leuta Tolitar (boje trule višnje i s prelijepim trepavicama, udruge Lantina iz Vrboske - čiji predsjednik NIJE Pero Viličić kako sam greškom napisala, pa me Pero deset od sedam dana na to podsjećao...), a otok Hvar se može ponositi što je do Atlantika došla i druga njihova posada, ona s Patriota!
Dovikivali su uokolo Ž(u)’tem ! Ž(u)’tem!... pa sad nek im cure i supruge i to znaju, a momci iz leuta Slobodne Dalmacije zalagali su se da previše ne opisujem njihovu posadu, jer da su svi mladi i sretno oženjeni, pa nema smisla da ja to sad pokvarim...
Briga za malene
Hrabro se, nasmijana i spretna, na tom kužlju od mora držala posada batanice Brijuni iz Fažane - također studentarija, Luka Simić, Deni Jurlina, Antoni Krišković, Josip Mohović, a spretnost kojom je Tomislav Dugandžić brodio svojom trupom bila je ravna akrobatskoj plovidbenoj vještini.
Ti su mali brodovi u većima imali, kako kažu ovi iz Kondure, svoje mame i tate, jer netko bi ih malo uzeo u tegalj, pa bi ih onda dodao nekom drugome kad bi bilo gusto, a ovaj trećemu... Leutom Tomislav iz Vela luke, drugim korčulanskim brodom, zapovjedao je moj zemljak Željko Županović kojeg je more s Punte Planke nekad odnijelo na udaljeni korčulanski škoj.
Denis Andreis bio je ona neka duša, nekih faktor mira i spokoja gotovo svih naših posada, uvijek glasnih Dalmatinaca, često burnih reakcija i velikih grintavih zafrkancija. I posada i brod iz Vele Luke bili su sa šjor Rokom Markovinom vrlo angažirani oko interne ponude slanih crneja, srdela i nešto kapljica rodnoga kraja. Jesmo li pivali? Iz svega glasa!
A onda je došao zadnji dan velike plovidbe: start je bio izvan rta i lanterne oko koje se svio gradić Port Navalo. Skoro tisuću i tristo brodova krenulo je s ruba Atlantika prema dnu zaljeva, između otoka i prema središtu manifestacije u kojoj je upravo Hrvatska bila posebno počašćeni gost: prema gradu Vannesu.
Kako su se dan prije bratimili otoci Pašman i Ile aux Moines, svečanu paradu predvodila je posada pašmanske gajete Mala Matulića i brod s bratskog francuskog otoka, a zanimljivo je i da smo plovili pored obala njihova dugog otoka- Ile Longue, koji tako zaista i izgleda. U šumi jedara nadaleko se vidjelo jedro sa šahovnicom murterske gajetice Salvije i posade Nikole Skračića, čiji je timun za tu priliku držao njihov sumještanin dr. Vlado Skračić.
Rep i korijen
Na toj se paradi zateklo sve što brodi, idri, vesla, od velikih jedrenjaka do gondolica. Pomislila sam - Bože, pola ovih kod nas bi završilo u ognju sv. Mikule u Komiži, a za pola bi mi rekli: ccc, ajme vergulast li je, to će se potopiti, nema mu spasa... U jednoj takvoj, niti četirimetarskoj gondulici, otac je veslao sa sinčićem u krilu (naravno, SVI u plovidbi imaju okovratnike za spašavanje) i svako malo pristajao uz bok većeg broda da se odmori, pa nastavljao hrabro dalje. Naš fotoreporter Jadran Babić bio je duhovit:
- Kod nas bi mu sad došla socijalna služba i oduzela dijete. A evo vidiš zašto oni tako žive s morem, kako se uče voliti more i zašto nemaju straja od njega.
I zaista: iz svake slike oko nas, iz svakog idra, vesla, radosnog lica, u nečemu što bi kod nas bila nevjerojatna gungula puna beštimji, truba, odmiravanja od šake do lakta, skrike i vike... ovi su se snalazili, bordižavali, naočigled uživali jednostavno, lako i glatko, u svemu tome put su im presijecale male brodske pruge za otoke, kuželjale struje, manovrirali teretnjaci.
A mi smo bili ponosni što u svemu tome, svoj toj neviđenoj fešti ljudi od mora, sudjeluju i naši, malobrojni, ali - nek se zna da nismo bez repa i korijena, kaže dr. Markovina, sretan što su u zaljevu Morbihan jedrile dvije naše studentske posade: - Evo, ima ko će dolaziti i iza nas, ovo je naš zalog za budućnost - kaže šjor Roko.
VIŠE FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE U NAŠOJ FOTOGALERIJI GORE.