Kiša je zastrašujuće lupala po limenom krovu hangara, ali malobrojna, no ambiciozna ekipa iz splitskog jedrenja pršti optimizmom. Sreo sam nekoliko dana prije toga kišnog dana Ivana Kljakovića-Gašpića, našega bivšeg morskog lava iz olimpijske klase finn.
Najavio je nove vjetrove u splitskim jedrima, a onda predložio da skupi ekipu koja će o tome i govoriti. Kako jedrenje živi u vrijeme korone i kakvi su potencijali ovog sporta.
I našli smo se tako u Uvali Baluni, koja pruža utočište jedriličarskim klubovima Labud i Mornar, iz kojih su se u svijet otisnuli brojni naši jedriličarski junaci. A Kljaković-Gašpić počeo je predstavljati svoje kolege...
Pomorci i primorci
– Filip Jurišić je dugogodišnji profesionalni jedriličar u susjednom Mornaru. Vuče korijene s Hvara. Pokrenuo je zanimljiv trend, povratak bivših aktivnih jedriličara koji su prolazili kroz male klase od optimista pa nadalje, poput Tonka Kuzmanića, Bojana Vrščaja, Matije Longina, a sada su se u srednjoj životnoj dobi tijekom korone vratili jedrenju, jer je to najbolji način za aktivni život. Jurišić je to povukao i okupio ih u klasi Melges 24 – kazao nam je Kljaković-Gašpić i nastavio:
– Luka Pezelj je profesor na Pomorskom fakultetu, katedra jedrenje, mornarske vještine. Studente svih fakulteta okuplja u novom Akademskom jedriličarskom klubu Universitas. A tu je i naš Goran Martinović Orca, trener u Mornara, prije sedam godina započeo je Splitsku trening-ligu. Neslužbena je to trening-liga, odvija se svaka dva vikenda u nekom od splitskih i susjednih klubova. Okupe se zaljubljenici u jedrenje, obitelji, prijatelji. Umjesto da sjednu na kavu uz more, žive život na moru. On nam je svima otvorio oči. Naime, mi Hrvati se dičimo najljepšim morem, ali nismo pomorci, nego primorci. Šetamo se uz more, pijuckamo kavu, ali pazimo da se ne bismo kojim slučajem smočili. Englezi, Francuzi, Portugalci jedre puno više od nas, a imaju puno gore uvjete.
Zašto je to tako?
– Jedrenje se percipira elitističkim, zatvorenim sportom za odabrane pojedince koji su u jedrenju "od kolina". A danas je činjenica da se jedrenje može povezati na veliku granu industrije, na nautiku. U koroni se vidjelo koliko je nautika bitna u očuvanju radnih mjesta u turizmu, jedrenje je osovina razvoja nautike. Kad vidimo koliko je jedriličara prošlo kroz sport, danas su svi redom sudionici razvoja turizma, skiperi, kapetani, serviseri, voditelji servisa, bukeri... Bitnu granu industrije pogoni naše jedrenje.
Veliki čarter-biznis
Koliki je taj gospodarski potencijal jedrenja?
– Imamo najveću čarter-industriju u svijetu, 40 posto ukupnog čarter-biznisa odvija se u nas. A djeca koja prođu kroz naš sport znaju što je vjetar, kurenat, kako pristati s brodom, voziti brod i čuvati naše more. Nas su treneri naučili da nema bacanja škovaca u more, da se čuva za iduće generacije. Jedrenje je sport za život, ne samo kao hobi, strast, razonoda, već je tu bitna komponenta cjeloživotnog obrazovanja i niza poslova koji se nude. U 2018./2019. bio je ogromni deficit skipera sa znanjem. Bilo tko tko je znao voziti brod mogao je biti skiper.
To ne zvuči dobro?
– Kad se jednom dogodi nesreća, recimo u kojoj sudjeluju Amerikanci, a brod vozi neki priučeni skiper, govorit će se o tome.
Ali ako je skiper kao dijete jedrio...?
– Lakše je kad dijete nauči biti na brodu od malih nogu. Dijete koje krene ranije u bilo kojem sportu ima veću šansu postati vrhunski sportaš. Ali mi govorimo o tome da se ljudima može pružiti priča da mogu naučiti jedriti i svladati osnovne mornarske vještine i kasnije, a onda birati svoj put. U hrvatskoj nautici ima više od 4500 brodova koji trebaju skipere, servisere, prateće osoblje. Ima nevjerojatno puno posla. Ne poznajem ni jednog jedriličara koji je gladan kruha. Naprotiv, ljudi nedostaje. Jedrenje je strašna platforma, od posla do zabave, druženja, natjecanja, generira jednu od najvećih dodanih vrijednosti u ekonomiji kada gledamo cjelokupni doseg sporta kroz tu nautičku granu turizma – zaključio je Kljaković-Gašpić.
"Mikrofon" je potom prepustio kolegi Filipu Jurišiću, koji je pokrenuo klasu Melges 24.
– Rodio se superefekt nakon što se nas nekoliko odlučilo krenuti, a onda su se uključili i ostali bivši jedriličari, olimpijci... Svaki treba posadu pa su zvali neke koji su bili aktivni, ali ne znaju kad su zadnji put bili u brodu, neki nisu nikad jedrili... Zasad, gotovo tjedno jedan brod dolazi u Hrvatsku jer se još jedna posada odluči uključiti u projekt – kazao je Jurišić.
Koliko stoji brod te klase?
– Polovni brod stoji oko 20.000 eura, kad se podijeli na više ljudi, nije strašno.
I Sveučilište na regati
Kakav je koncept?
– U odnosu na Splitsku trening-ligu više je sportski, ali opet ne trebaš biti baš atleta... Nešto kao jedriličarska malonogometna liga. Kompetitivno je, imamo u planu iduće godine postaviti ciklus regata. I želimo maksimalno uključiti strance koji jedre po Italiji, na Balatonu, a u nas ne jer do sada nije bilo takvih klasa.
Zanimljivost je ove klase što i amateri mogu biti uključeni?
– To je kao da igraš mali nogomet kao amater protiv Cristiana Ronalda – slikovito je objasnio Luka Pezelj.
Priča Gorana Martinovića sa Splitskom trening-ligom počela je prije sedam godina:
– Jedre brodovi raznih veličina, od 5,5 do 13-14 metara. Onda korigiramo rezultate, tako da i mali može pobijediti velike. Nema startnine, prijava, dovoljno je da se možeš ubaciti u brod i ostati na njemu. Sad, hoće li puhati vjetar, biti kiša, više-manje – objasnio je osnovna pravila Martinović.
On je diplomirani inženjer brodogradnje. Kako je onda došlo do ideje o pokretanju Splitske trening-lige?
– Počeo sam raditi u Tehničkoj školi, a navečer u "Pomak centru" išao na neke treninge. Pozvala me Nevenka Ćuk, bivša jedriličarka. Bila je tamo ekipa maratonaca i triatlonaca. Napredovali smo moja sadašnja supruga i ja, pa su mi "nabacili" Marjansku ligu u trčanju, duatlon ligu... Krenuo sam s tim trčanjem, 20, 30, 40 ljudi, nakon posla... I palo mi je na pamet zašto ne bismo to pokrenuli i s jedrenjem. Na moru je do tada bila samo moja ekipa i Emil Tomašević, on uglavnom sam. Svaki vikend, bila kiša, bura... Rekao sam, 'ajmo probati dovesti ljude koji bi jedrili s nama. Prve sezone animirali smo četiri-pet brodova, onda desetak, pa 12-13... Lagano smo rasli, sad je rekord 23 jedrilice, a često bude više od 20 brodova.
– Ljudi iz okolnih mjesta razmišljaju kako prebaciti brodove do Splita da jedre u trening-ligi – dodao je Luka Pezelj.
Potom je on počeo svoj dio ovoga jedriličarskog omnibusa, onaj studentski.
– Za razliku od mojih sugovornika koji su okruženi jedriličarima i imaju osjećaj da cijeli svijet jedri, frapantna je činjenica da 80 posto studenata nikad nije kročilo nogom na brodicu. Ispada da Česi, Slovaci i Poljaci više konzumiraju naše more nego mi. Stoga je krenula inicijativa da približimo jedrenje studentima. Imaju vremena, volje i entuzijazma pa smo osnovali Akademski jedriličarski klub Universitas, da steknemo formalne i logističke uvjete da aktivnim jedriličarima na studiju u Splitu omogućimo da idu na regate pod zastavom Sveučilišta, a ostali da nauče jedriti – kazao nam je Pezelj.
Golem interes
Imate li uvjete za taj ambiciozni projekt?
– U fazi smo kupnje male jedrilice koja bi bila polazišna točka, a interes je golem. Radili smo neke pilot-projekte, tko želi zajedriti jednom popodne. Dogodilo se da se prijavi po 150 studenata, a ima mjesta za sedam-osam.
Kakva je praksa drugdje u Europi?
– U Cadizu, primjerice, u jednom trenutku 200 studenata može biti na moru. U Kielu ima pet-šest ozbiljnih krstaša, dvadesetak lasera. Francuzi privlače studente da dođu studirati u Brest, a na prvoj stranici je motiv iz jedrenja, u Kielu se cijelo Sveučilište brendira kroz jedrenje... Na sveučilištima se potiče dual karijera... – govori nam Pezelj.
Nadovezao se i Kljaković-Gašpić.
– Jedrenje je tu jako pogodno, na početku kao sport za djecu, a kroz sveučilište im daješ mogućnost da se mogu i tijekom studija nastaviti baviti time. A veliki je raspon poslova u koje se možeš uključiti kroz jedrenje, u bilo kojoj fazi nautike. Nema boljeg i motiviranijeg radnika od sportaša. Nisu Amerikanci ludi kad tako jako guraju dual karijere. Pogledajte Marija Ančića, on je jedan od najsvjetlijih svjetionika kako uskladiti obrazovanje i sport. Moramo se zapitati koji je smisao sporta. Nije to zlatna medalja, nego stvoriti izvrsne mlade ljude s golemom količinom energije, s iznimnim fokusom, golemom motivacijom. Njihovu snagu pretočiti u stvaranje dodatne vrijednosti koja će biti stup razvoja društva. Često se sportaše tretiralo kao tamo neke koji se nečim bave na sportskom borilištu, ali mi smo ljudi koji će u karijeri stvoriti vrhunski rezultat, radne navike poželjne svakome poslodavcu. Uz dobru kombinaciju s obrazovanjem stvoriti platformu koja je genijalna za svaki biznis – zaključio je Kljaković-Gašpić.
