StoryEditorOCM
KulturaKNJIŽEVNOST U LAZARETIMA

TANJA MRAVAK I OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ Prve žrtve radikalizacije društva upravo su žene, književnost koja laže ne može biti dobra!

Piše PSD.
6. travnja 2019. - 02:39
Gosti odnosno gošće još jednog nastavka ciklusa ”Književnost u Lazaretima” bile su hrvatske autorice Tanja Mravak i Olja Savičević Ivančević. Dosadašnjoj moderatorici i voditeljici ciklusa, Staši Aras, pridružila se ovaj put Mariela Marković. Druga novost bila je činjenica da je književna večer, umjesto u lađi Art radionice Lazareti, ovaj put gostovala u lađi Studentskog teatra Lero. Naime, podij u ARL-u prepušten je pripremama predstave-izložbe ”Iskop” u koprodukciji BADco.-a i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu koja je na rasporedu 6. travnja s početkom u 20.30 sati. Napomena, ulaznice treba prethodno rezervirati.

Razgovor je započeo s natuknicama: "žene u književnosti", "ženski likovi", "žene kao autori". Citirana je hrvatska pjesnikinja Dorta Jagić koja je kazala: ”premalo se govori o tome da se položaj autorica u književnosti popravio, kao da se sramimo pobjeda”. Mravak je suglasna s izjavom te je ujedno, kako je u šali rekla, "citirala samu sebe" rekavši: ”ženama je danas teže nego prije petnaest godina”. Istaknula je kako se odvija stanovita radikalizacija društva te su prve žrtve tog procesa upravo žene. Službeno je ženama danas lakše, ali je Mravak komentirala kako je napredak po tom pitanju nesrazmjeran, moglo bi to ići više i brže, žene bi mogle biti više priznate. Muški pisci nerijetko su zvijezde, puno lakše postaju kanoni, dok autorice, uz to što pišu, često vode teške i turbulentne živote.

Savičević Ivančević pobrojala je sve važnije književne nagrade u regiji i sve te nagrade nose imena po autorima, dok autorica uopće nema. Sa žaljenjem je ustvrdila kako autorica nema u lektiri, a u Čitanci za srednju školu mogu se naći dvije: Vesna Parun i Virginia Woolf. Žene danas imaju pristup obrazovanju, pišu i izdaju knjige, ali ne ulaze u kanon. Prema njezinom mišljenju, ”autorice su stavljene sa strane”. Važne hrvatske autorice svoje su priznanje donijele izvana, iz inozemstva pa je Savičević Ivančević nabrojila hrvatske spisateljice poput Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i Daša Drndić.

Potom su se autorice osvrnule na svoje stvaralaštvo i o temama koje obrađuju. Razgovarajući o tome, Savičević Ivančević je ispričala da ako već godinu i pol ili dvije godine piše roman, onda želi pisati o temi koja je društveno relevantna, koja je isprovocirala, o kojoj je razmišljala, koja je važna jer ako je njoj važna isto će osjetiti i njezini čitatelji.

- Možeš opisati svijet koji voliš, ali i stvari koje prezireš, kojih se plašiš i koje te bole. Nema u tome ništa osvetoljubivo jer iz mržnje ništa dobro ne može proizići. Književnost koja laže ne može biti dobra, jasna je bila Savičević Ivančević.

Mravak se nadovezala rekavši kako je tema nevažna, važan je način njezine obrade.

- Nije tema ono što te čini književnikom, poručila je Mravak te je dodala kako joj je književnost donijela osjećaj koji nigdje drugdje nije doživjela.

Savičević Ivančević je mišljenja kako književnost ne bi trebala biti u službi nekog angažmana istovremeno poručivši kako je dobra književnost uvijek angažirana. Mravak je replicirala kako književnost na kraju zaista može "ispasti angažirana" - ali - "ako je rađena s predumišljajem to se itekako osjeti".

Pričajući o egzistencijalnim pitanjima, Savičević Ivančević je primijetila kako prilikom gostovanja na sajmovima, festivalima ili književnim večerima u inozemstvu s kolegama često razgovara o nakladnicima i ponuđenim honorarima. Živjeti kao slobodan pisac dosta je neizvjesno pa stalno prihvaća neke nove poslove kako bi bila financijskih osigurana za budućnost. Pisac mora biti posvećen i vanjskom životu, a to su u njezinom slučaju njezina djeca i ona sama,a to sve skupa nije lako balansirati. Međutim, naglasila je kako je to jedan od najljepših poslova na svijetu. Uvjerena je kako bi se svi bavili umjetnošću da mogu.

Mravak, inače zaposlenica splitskog Centra za autizam, rekla je kako voli svoj posao koji radi već dva desetljeća. Umjetnost odnosno književnost za nju je drugi život, ne vidi da bi se u budućnosti mogla baviti isključivo pisanjem. Prokomentirala je kako vlada svojevrsni "mit o umjetnicima koji ne moraju platiti struju, vodu i ostale obaveze". Često ih se zove na festivale i(li) književne večeri riječima: ”Dođite, vodit ćemo vas na ručak!” Povukla je Mravak paralelu te se zapitala plati li netko doma meštra nakon obavljenog posla sendvičem?! Sigurno mu tako nešto nije palo na pamet! Tim je pitanjem najbolje opisala apsurdnost situacije.

Mravak se u budućnost planira zadržati na kratkoj priči odnosno "braniti broje kratke priče", zasad nema namjeru napisati roman, rekla je da će ga napisati ako joj se to spontano dogodi, a ne kako bi ispunila "formu". Za sebe je rekla kako razmišlja u kratkim pričama, a za svoju kolegicu Olju je kazala kako ona pak razmišlja pjesnički.

Savičević Ivančević je podsjetila kako do 2000-tih godina u Dalmaciji nije bilo žena koje su pisale prozu, a u posljednje se vrijeme okrenula osobnoj poeziji koja je potpuno uronjena u društveni trenutak. U suvremenoj joj poeziji smeta što je postala samoj sebi dovoljna i što je jezik postao samom sebi dovoljan. Na kraju je pročitala tri pjesme, a Mravak je pročitala nekoliko odlomaka iz zbirke priča ”Naša žena” tako da je gostovanje u prostorima Lera završilo prozno-poetski. bLu
23. studeni 2024 22:26