Tanja Mravak: ‘Pišem ovo kao učiteljica, ovo je vapaj. Škole su nam nebranjene. Napadač je znao...‘

Ovaj bi tekst trebao započeti izrazima sućuti roditeljima ubijenog djeteta u osnovnoj školi u Prečkom. Riječi kojima bih to izrazila u ovom trenutku nemam. Učiteljica se bori za život, ne znam u ovom času je li joj to uspjelo, zbrinjavaju se ranjena djeca. Napadač je, saznajemo, maskiran ušetao u školu, naoružan hladnim oružjem, s namjerom da ubija. Napadač je znao da u školu može ušetati s nožem i naoružan, da nema barijere koja bi ga u tom pohodu mogla spriječiti, piše Tanja Mravak za Jutarnji list.

Imao je psihičke smetnje, doznajemo. Znali smo to i bez izjave ministra. Znali smo i znamo, kao što je znao i napadač, da su škole nebranjene. Sve edukacije, radionice i nulte tolerancije nasilja nisu mogle spriječiti ovaj užas. Količina agresije koja je metastazirala u društvu, intenzitet verbalnih i fizičkih napada na djelatnike škola, nedovoljna spremnost da se agresivna ponašanja ozbiljno i bez iznimke sankcioniraju pokazuje nam da svi mekani i asertivni pokušaji padaju u vodu kad se dogodi ovakva tragedija.

Da, upadaju psihički bolesne osobe i u branjene ustanove, ali ne odmaknu daleko. Škole su nam i prije ovog napada bile izložene agresiji svake vrste, neozbiljno shvaćenoj i nesankcioniranoj. Učenici i profesori trajne su žrtve nasilja, vršnjački bullying i roditeljske prijetnje njihovi su svakodnevni pratioci. Počinitelji znaju, kao što je znao i ovaj, da je škola nebranjena. Možda će se nekome u ovom trenutku činiti bezosjećajnim uspoređivanje masakra i položaja škole u društvu, ali ta ranjivost i nebranjenost, nespremnost za ozbiljno kažnjavanje agresije učinila je, između ostalog, školu u Prečkom savršenom metom.

Pišem ovo, dakako, iz pozicije učiteljice, do srži potresena, prisjećajući se, posve ljudski, svih trenutaka kad smo ja ili moji kolege osjetili da nam nitko ne čuva leđa i da ne možemo obraniti ni djecu koja su nam povjerena. Što god tko mislio o učiteljima, a misli svatko što mu se prohtije, u napadu će najprije krenuti zaštititi učenike. Kakav god kaos da bio.

Što je bio motiv ovog divljačkog napada ne znamo niti je važno. Traženje motiva može biti interesantno policiji, može i psihijatrima, ali znamo sa sigurnošću da ne postoji nikakav motiv da se ubije u školi sedmogodišnje dijete i u luđačkom pohodu rani još pet, šest, sedam. Traženje motiva upravo je uvredljivo. Uvredljivo je pomalo, a znam da sam emotivna i ne posve racionalna, spominjanje psihičke bolesti. To što čovjek ima problema s mentalnim zdravljem ne znači uvijek da je neubrojiv. Obukao se da ga se ne prepozna i otišao tamo gdje je znao, ponovit ću, da ga nitko i ništa neće spriječiti. Nema to puno veze s mentalnim zdravljem, to je posve jednostavna računica.

Osobe s poteškoćama mentalnog zdravlja, uostalom, puno su, puno češće žrtve, nego počinitelji. Jasne, brze i nedvosmislene kazne za svaki oblik agresije, bez iznimke, vjerujte mi, a znam jer sam puno o tome učila, razumiju i puno primitivnija bića od nas. Škole su nam već odavno pod otvorenom vatrom. Naši učenici, moji kolege i ja. Što god napravili ubuduće neće vratiti život ovog djeteta niti će njegove roditelje zanimati što se po tom pitanju poduzima, ali znajte, škole su nam nebranjene. To već dugo osjećaju i oni koji napadaju i oni koji se bespomoćno brane.

Da je ovo neki drugi tekst bijesno bih tu stala, ali ovo nije neki drugi tekst. Ovo je vapaj. Dragi roditelji tog malog pačeta kojem je potpuno užasno, besmisleno i posve nepojmljivo oduzet život, ja i dalje nemam riječi kojima bih izrazila sućut, niti vam je to važno, niti ćete ovo pročitati, niti mogu reći da su moje misli s vama. S vama je cijelo moje biće koje je moglo biti na mjestu te učiteljice i makar zna da je besmisleno, moli za oprost.

Autorica teksta, književnica Tanja Mravak, učiteljica je i edukacijska rehabilitatorica