Vjerujem da se sjećate čuvenih stihova Antuna Branka Šimića: „Pjesnici su čuđenje u svijetu/Oni idu zemljom i njihove oči/velike i nijeme rastu pored stvari/Naslonivši uho/na ćutanje što ih okružuje i muči/Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“
U svojim nježnim godinama vjerojatno ste se, kao i većina vršnjaka, sprdali na njihov račun. Neki su to nastavili činiti i u zreloj dobi, pa se u našem društvu ukorijenila predrasuda kako su pjesnici bez iznimke ćaknuti i zbunjeni tipovi.
No, što nam danas, 104 godine nakon njihova izvornog objavljivanja, prvo može pasti u oči kad ih iznova pročitamo? Nema sumnje, neke bi mogao sablazniti Šimićev izbor tuđinskog ćutanja na štetu domovinske šutnje. Meni se, pak, teško oteti dojmu kako bi se imenica pjesnici...