Radni je dan. Jutro. Vozite se prema Splitu i pokušavate doći na posao. Ili odvesti dijete liječniku. U školu. Na trening. Nebitno. Bitno je da nećete uspjeti. Da ćete zakasniti.
Ruganje. To je jedina riječ koja precizno opisuje odnos središnje vlasti prema drugom najvećem gradu u državi. Prema dalmatinskoj metropoli. Cvitu Mediterana. Vražjem otoku. Kakvim ga Zagreb jedino vidi.
Split je odsječeni grad. I nikoga u zemlji za to nije briga. Čak ni same Splićane. Koji žive životom tovara naviklog na ruganje. Je, simpatični su, dragi, tvrdoglavi, usporeni, glasni, ali ipak su samo tovari. Ljetna atrakcija. Dođeš, pogladiš i odeš. A tovar neka reve.
Kao što mi "revemo" već desetljećima. Zazivajući ceste, brze, široke, višetračne, s petljama i kružnim tokovima, s mostovima i tunelima, kako bi Split napokon prometno prodisao i stekao pravo zvati se urbanom sredinom.