U suorganizaciji obitelji Baranović, Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk i Društva prijatelja nogometnog kluba Split, na splitskom gradskom groblju Lovrinac, uz sve počasti, na svoj posljednji počinak ispraćen je Antun Tonći Baranović (Split, 4.12.1929. – Split, 28.8.2024.), poznati splitski antifašistički borac, nogometaš Hajduka i Splita, profesor matematike i fizike.
Izvještaj sa sprovoda su poslali iz Društvo prijatelja nogometnog kluba "Split“
U kapeli na splitskom Lovrincu, na životni put Tonća Baranovića podsjetili su Žarko Mihaljević, počasni predsjednik RNK Split ispred Društva prijatelja nogometnog kluba Split, i Milo Nižetić, kojem je Baranović svojevremeno bio nogometni trener, ispred veterana i Uprave Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk.
Biranim riječima od Baranovića se, u ime Ministarstva turizma i športa, ministra Tonća Glavine koji nije mogao nazočiti ispraćaju i njegovog izaslanika gosp. Tomislava Družaka te Splitsko-dalmatinske županije i svoje osobno, oprostio Župan Blaženko Boban prisjetivši se sa sjetom zadnjeg susreta sa Baranovićem na ovogodišnjoj Noći muzeja u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu.
Kazavši kako su mu se njegove riječi: …mali, dobro to ide, ali drži kurs i na tom kursu ćeš naići na prave ljude. A ako Ti je krivi kurs biti će Ti i krivi ljudi i u krivu luku ćeš završiti…, izrečene prigodno tu večer, dobro usjekle u pamćenje. Na kraju naglasivši kako je životna svijeća tog dobitnika Nagrade za životno djelo Splitskodalmatinske županije zaista jako široko obasjavala na čemu mu trebamo biti zahvalni od sveg srca.
Na samom kraju oproštaja u kapeli, od Baranovića se oprostio i izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića gosp. Tomislav Paškvalin, povjerenik Predsjednika Republike za sport, slijedećim riječima: Poštovana, draga obitelji, poštovatelji lika i djela Tonča Baranovića, Smrt svake osobe nije samo povod za tugu.
Tada se, kao u nekoj jednostavnoj matematičkoj operaciji, pod jedan život podvlači crta i dobije se životni rezultat. Pa kada se sve zbroji i oduzme kakav je taj životni rezultat gotovo 95 godina življenja osobe koje danas ispraćamo? U svakom pogledu izniman. Antifašist, sportaš, prosvjetar Tonći Baranović je u svakoj od tih uloga ostavio zapažen trag. U dobi koja je na međi između djetinjstva i mladosti već sudjeluje u borbi protiv okupatora. Potom iza sebe ostavlja dojmljivu karijeru perspektivnog nogometaša, koja ga je usmjerila i prema trenerskom pozivu. Kao ponosni prosvjetar uspješno usađuje mnogim generacijama mladih živi interes za prirodne znanosti. U svemu tome osobito je važno kako je Tonći Baranović sve to činio ljubomorno čuvajući osobni integritet.
U modernom društvu koje uzdiže oportunizam kao vrlinu to je nešto iznimno, posebno i stoga osobito vrijedno naše pozornosti. S Tonćom Baranovićem nastavlja se odlazak naraštaja koji je stvorio moderno društvo obilja u kome danas živimo. To nas sve, pa tako i Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, ispunjava tugom. Ovom vam prilikom prenosim i njegove pozdrave i izraze sućuti zbog odlaska ovakve iznimne osobnosti kao što je bio gospodin Baranović. Na kraju svi se moramo upitati jesmo li dostojni nasljednici ovakvih ljudi? Još jednom obitelji, svim ožalošćenima i poštovateljima pokojnika u svoje ime i u ime Predsjednika Republike izražavan duboku sućut.
Mesićevo pismo
Nakon crkvenog obreda, uz pjesmu O bella ciao, Baranović je krenuo na svoje posljednje putovanje. Nad obiteljskom grobnicom Baranovićev sin Pjero pročitao je pismo Stjepana Mesića, Predsjednika Republike Hrvatske od 2000. do 2010. koji nije bio u mogućnosti prisustvovati pogrebu. U ime Baranovićevih prijatelja Predsjednik Mesić napisao je:
"Dragi prijatelju, dragi naš Barane, život je sjena iluzije kojoj samo dobra djela stvaraju prividnost vječnog, poetskog i čistog. A tvoj je bio plodan i sjajan, pa ni Gospodin nije ovaj poziv izrekao lako i bez po muke. Zasvrdlalo mi je u uhu kada mi je tvoj Pjero rekao da ti sad valja uzeti kopačke pa u bijeloj Hajdučkoj opravi put pod noge u manje teške borbe, gdje nitko nikog ne nadmašuje u igri glavom ili u zlobi, kako to u životu inače biva. Zadnji smo se put vidjeli u bolnici gdje si bio zbog slomljena kuka, kobne povrede na terenu, i makar u ozbiljnom stanju ništa u tebi nije manjkalo od duhovite lakoće i gipkosti, osim koje neposlušne vlasi. I kad sam ti rekao na rastanku zbogom, nije to bio pozdrav za kraj, nego pozdrav čovjeku kojemu je čovječnost uvijek bila vrjednija od pobožnosti. Ostala je sada zacijepljena sjekira u panju, misao prolazna i prigodna, nakon tvog dugog i dobrog života, o kojemu neće manjkati uspomena jer si bio zanesenjak u svakom zvanju. Neki će otud govoriti o Baranu sportašu, nogometašu Splita i Hajduka, drugi o Baranu učitelju i profesoru, uvijek sklonom pomirljivom mišljenju, prosvjetitelju s puno spoznajne vrline, treći o antifašisti i borcu koji se puške primio zbog nepravde koja se nanosila njegovim susjedima, a on nije dvojio ići k pogibelji u posljednji smiraj dana. Nije naš Baran s puškom bio gladan i sćućuren uz podzid zbog ideologije, hlača sa zakrpom, zbog velikih ideja i krupnih beznačajnosti koje su u ono vrijeme zapalile svijet. Nego, nije mu se dalo da sjedi i raspreda dok su se u njegovoj ulici javljale najgore prikaze, zlostavljači, kad se zlo fašizma pronijelo župom, od kuće do kuće, kad se nad svijet uhvatila debela baruština. Baran je u svoj život utisnuo jednostavnu čovječnost, plemenitost i čestitost koja se nazirala iza njegove smirene suzdržljivosti i povučenosti i velikog srca dječačke plahosti. I ako bude po tome utjehe, ova je smrt proizašla iz života koji bijaše pun ljubavi, smisla i nimalo škrt."
Ipak, ostalo je primijećeno da posljednjem ispraćaju Antuna Tonća Baranovića, uz brojne prisutne delegacije, izaslanstva i građane nije prisustvovao gradonačelnik Ivica Puljak niti itko drugi od službenih predstavnika Grada Splita koji je svog dobitnika Nagrade za životno djelo očito zaboravio u nešto više od godinu dana od dodjele nagrade. Neka mu je vječna slava i hvala, poručio je predsjednik Žarko Mihaljević.
