Zamislite sljedeći scenarij. Inozemni turist koji na neki domaći otok stiže privučen i pričama o odličnoj lokalnoj gastronomiji, sjeda u restoran na čijem se ulazu kočoperi ploča s natpisom „Hrvatska autohtona kuhinja“.
Očekujući da će konačno probati tu razvikanu dalmatinsku gregadu, komišku/višku pogaču, srdele na ražnju, luca s kaparama, pašta fažol na brudet..., otvara jelovnik, no u njemu nema baš ništa od toga. Umjesto riba i rakova, školjaka i plodova mora, nalazi arambašiće, hladetinu, štrukle, hrbat od vepra u sjeckanoj masti, bećarsku satricu, kalju, hlebinsku juhu, lički lonac, fuže... Sve redom, pročitao je u prigodnom tekstu ispisanom na četiri jezika, prave gastroadute „hrvatske autohtone kuhinje“.
Očekujući da će konačno probati tu razvikanu dalmatinsku gregadu, komišku/višku pogaču, srdele na ražnju, luca s kaparama, pašta fažol na brudet..., otvara jelovnik, no u njemu nema baš ništa od toga. Umjesto riba i rakova, školjaka i plodova mora, nalazi arambašiće, hladetinu, štrukle, hrbat od vepra u sjeckanoj masti, bećarsku satricu, kalju, hlebinsku juhu, lički lonac, fuže... Sve redom, pročitao je u prigodnom tekstu ispisanom na četiri jezika, prave gastroadute „hrvatske autohtone kuhinje“.
-