Panoramski letovi balonom koje je kao novu turističku atrakciju Dubrovnika najavio naš sugrađanin Tomislav Margaretić naišli su na odobravanje većine, ali potaknuli su i žustre polemike na društvenim mrežama. Tako je administrator FB grupe Dubrovnik nekad Ivo Batričević objavio svoje mišljenje:
- Balon nema nikakav pogon osim što ide zračnim strujama i lokalnim vjetrom u nižim visinama. Balon se može kontrolirano spuštati i dizati toplina zrakom,a ostalo je snalažljivost pilota i poznavanje zračnih struja i vjetrova. Na ravničarskim terenima balon se digne u zrak, dole ga prate po struji ili vjetru s radnim autom te kada dođe na tu poziciju, balon se spušta i nema mu povratka nego autom na početnu poziciju. Profesionalci koji lete u balonima oko svijeta točno znaju đe su struje i treba se popeti dosta visoko ... treba poletjeti zorom kada puše BURIN tako da nas nosi od kraja na otvoreno more, a dalje je lako – zapisao je Batričević. Tomislav Margaretić brzo je u istoj FB grupi odgovorio kako Beč i Budimpešta a uskoro i Zagreb imaju balone i lete po strogim pravilima.
-Ne brinite, radi se o sistemu podizanje-spuštanje do 100 metara. Visina starta je na oko 250 metara, letenje ako tko želi radimo drugim balonom u Posušju – pojasnio je Margaretić prirodu dubrovačkog balona koji će biti stacioniran kao neka vrsta vidikovca nad Gradom.
Letio balon ili lebdio u mjestu, s obzirom na dimenzije ne može proći neprimijećeno. O mogućnostima i sigurnosnom aspektu noviteta u turističkoj ponudi razgovarali smo sa stalnim sudskim vještakom za avijaciju Tončijem Peovićem koji odah na početku objašnjava ključnu razliku:
- Postoje baloni koji su vezani za podlogu i ti su u kontaktu s terenom i preko čvrste veze s njim povezani, da ih vjetar ne otpuše. Što se tiče slobodnoletećih balona, tu sam skeptičan za Dubrovnik s obzirom na vrlo usko područje terena, tako da bi svaki vjetar koji bi puhao mohao, suprotno želji pilota, balon odvesti ili na more ili na teritorij druge države. No, koliko sam razumio ovdje se ne radi o slobodnoletećim balonima, nego balonima vezanim za podlogu koje pokriva drugačija regulativa – kaže nam Peović i dalje objašnjava:
- Slobodnoleteće balone danas uglavnom pokreće topli zrak, oni imaju cilindre s plinom koji grije zrak, tako da je zrak u balonu topliji a time i lakši od okolnog zraka, čime se postiže uzgon za podizanje košare s putnicima. U svijetu danas postoji na desetke tisuća takvih balona, najčešće za turističke i propagandne svrhe. Što se tiče slobodnoletećih balona mislim da na dubrovačkom području oni nisu izvedivi jer se balonom vrlo malo može upravljati po pravcu tako da bi svaki vjetar, od juga do bure, mogao praktički balon odvesti tamo gdje ne želi. A kod balona vezanih uz podlogu, tu pilot može upravljati tako da se konopcem kao vezom s tlom može brže spustiti ili podignuti na mjesto odakle polijeće – tumači sudski vještak. Upitan o potencijalnom riziku od sudara s drugim letećim predmetima poput drona ili zračnim jedrilicama, ističe:
- Ti baloni se prijavlju Kontroli leta, normalno je da je sve što je u zraku prepreka, međutim ako je balon prijavljen, piloti imaju svoje dozvole za letenje balonima koji su registrirani kod Agencije za civilno zrakoplovstvo, pogotovo ovi za turističke svrhe i voze putnike. Cijelo je to područje dosta regulirano, a u zraku ne bi smjelo biti ništa što nije prijavljeno Kontroli leta. Tako da su sudari s nekim predmetima na visinama gotovo nemogući ako je sve po zanatu i po zakonu. Baloni su dosta veliki u prostoru i malo je slučajeva da je bilo sudara s nekim predmetima, pogotovo ne drona jer se on dobro vidi. Nešto rijetkih nesreća balona dogodilo se jer je plamenik koji grije zrak zapalio tekstilnu strukturu samog balona i ako je on bio na većoj visini, početkom gorenja se nije mogao na brzinu spustiti na tlo. A ovdje se, koliko sam shvatio, radi o vezanim balonima gdje je ta opasnost minimizirana jer u slučaju početka zapaljenja tekstilnog omotača, balon se može brzo prizemljiti i osigurati sigurnost putnika – navodi Peović. Dodaje kako u balonima imaju protupožarne aparate, ali iz iskustva je poznato da je materijal od kojega je rađen balon dosta tanak i na većoj je visini u odnosu na košaru koja nosi putnike, tako da je mogućnost gašenja ako bi počeo gorjeti relativno slaba.
- Najrazvijeniji program leta balonom bio je u Mianmaru, bivšoj Burmi, gdje je jedna njemačka kompanija imala skoro stotinu tih balona s košarama kapaciteta 12 putnika. Ti su slobodnoleteći baloni lebdjeli iznad pagoda i to je bila prava turistička atrakcija zbog koje su turisti posjećivali Mianmar, samo da bi te građevine vidjeli iz zraka, a u košarama bi ponijeli i catering – otkriva stručnjak i podsjeća kako su kod nas za balone atraktivna područja Slavonija i Hrvatsko Zagorje:
- A balonari su licencirani i priznati kao takvi, imaju svoju edukaciju, polažu ispite pri Agenciji za civilu avijaciju, registrira se svaki balon. Kod nas na Jadranu nema baš primjera slobodnoletećih balona iz ranije spomenutih razloga, osim cepelina koji su letjeli oko Drugog svjetskog rata, no oni su potpuno drugačije, čvrste konstrukcije, uglavnom punjeni helijem ili vodikom i imaju drugačiji način rada i svoje motore za razliku od slobodnoletećih balona na topli zrak – objasnio je stalni sudski vještak za avijaciju.