Izložba poznatog konceptualnog umjetnika i aktiviste Slavena Tolja "Krakelure, Pavo i ja" otvorena je u Galeriji MKC u Domu mladih umjetnikovim performansom.
Splitski postav nastavlja se na izložbe prošle godine postavljene u Bologni (Palazzo d‘Acursio), Rijeci (Galerija OK) i Zagrebu (Institut za suvremenu umjetnost), a ovom je prilikom nadopunjena nekim novim i starim radovima i umjetničkim intervencijama.
Danas kada uglavnom izlaže svoja ranija djela ili njihove segmente Tolj se prema njima ne odnosi retrospektivno već asocijativno. Kako u predgovoru objašnjava Helena Puhara "ona su pomno izabrana jer su u direktnoj vezi s nekim situacijama, pojavama, idejama i predviđanjima koje umjetnika ovog časa opsjedaju ili koje trenutno živi. Bilo da je riječ o ljudima koji su mu u mislima, stvarima koje arheološkim metodama uskrsava, životnim okolnostima i situacijama, zamijetit ćemo da su smrt, potrošenost, dotrajalost - sve ono što je dovedeno do kraja, u nekoj permanentnoj asocijativnoj vezi s njegovom svakodnevicom".
A Toljevo danas determinirano je zdravstvenim stanjem, posljedicama moždanog udara tzv krakelura koje su ostavile traga na protočnosti verbalne komunikacije, i mada ponovo uči pisati imena prijatelja, u njegovom sjećanju vrlo su jake slike starih poznanika i prijatelja. "Pokojnici, bilo oni nekad dobri prijatelji ili tek poznanici, postaju dio uobičajenog repertoara komunikacije", kaže Puhara, dok su aktualni ratni sukobi u Ukrajini, i neke od društvenih pojava kod Tolja okidači sjećanja na proživljene ratne strahote i razlog za strah i zabrinutost.
Splitski performans, čiji se video zapis također može pogledati na izložbi, dio je serije koju umjetnik ponavlja, dakako s razlikama, počevši od Trsta krajem 2021. Njegovo zdravstveno stanje samo je referentna točka, polazište za postavljanje nekih ozbiljnih egzistencijalnih pitanja.
Slaven Tolj (rođ 1964) je vizualni umjetnik koji svoj rad artikulira u više polja umjetnosti, uključujući performans, akcije, site specific instalacije te objekte. Upotrebljava realni prostor, zatečene i pronađene predmete, ugrađujući u svoje radove vrijeme te služeći se vlastitim tijelom. Njegova se umjetnost bavi društvenim temama, temama identiteta, prošlosti, ljudske ranjivosti, samoće, smrtnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim kao umjetnik, javnosti je poznat i kao kustos izložbi, suosnivač Art radionice Lazareti u Dubrovniku i Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, hrvatski izbornik na Venecijanskom bijenalu likovne umjetnosti 2005., nekadašnji ravnatelj MMSU Rijeka i umjetnički direktor EPK Rijeka 2020.
- Nakon što je nadišao teške zdravstvene tegobe čije su posljedice ostavile traga na protočnosti verbalne komunikacije, na nemogućnost prisjećanja imena za osobe i neke pojmove, poteškoće u produkciji govora, Slaven Tolj svoje osobne i složene poetike kao da transponira na podzemni svijet. Bilo da je riječ o ljudima koji su mu u mislima, stvarima koje arheološkim metodama uskrsava, životnim okolnostima i situacijama, zamijetit ćemo da su smrt, potrošenost, dotrajalost - sve ono što je dovedeno do kraja, u nekoj permanentnoj asocijativnoj vezi s njegovom svakodnevicom. Pokojnici, bilo mu oni nekad dobri prijatelji ili tek poznanici, postaju dio uobičajenog repertoara komunikacije. Zato ne čudi asocijativna misao koja mu se sama po sebi nametnula čuvši naziv prostora svoje bolonjske izložbe u Palazzo d‘Accursio – Sala Urbana. Pavo Urban. Logično.
Pavo Urban, mladi fotograf, poginuo je 6. prosinca 1991. godine snimajući ratno razaranje Dubrovnika. Ostao je ispružen ležati na uglačanom kamenu nakon što je foto aparatom, bilježeći smrt grada, zabilježio svoju vlastitu smrt.
Slaven Tolj autor je spomenika postavljenog prigodom 30. obljetnice Urbanove pogibije. Tek riječi sjećanja uklesane u jedan kutni kamen starog ziđa na mjestu smrti. Život i smrt upleteni u tkivo grada. Kao što je i misao o Pavu Urbanu upletena u Toljevu svakodnevicu.
Iz tog razloga svoju će izložbu nasloviti: Craquelure, Pavo and I.
Slaven Tolj će za ovu prigodu, iz bogate zajedničke arhive, izabrati dvije Urbanove fotografije. Riječ je o fotografijama kojima Urban dokumentira jedan Toljev performance iz 1988. godine. U sakralnom horor vacui interijera vidimo nagi lik umjetnika koji se kreće prostorom. Naravno, nije to samo dokumentarna fotografija. Dvosmjerna umjetnička komunikacija vibrantna je i sveobuhvatna. Te fotografije nisu nasumice izabrane, one na semantičkoj i simboličkoj razini komuniciraju s dekorativnošću prostora Sale Urbane. Postavljajući ih u posvećeni izložbeni prostor umjetnik će, na sebi svojstven način, odgoditi vrijeme, parafrazirajući stihove pjesnikinje Ingeborg Bachmann:
Zagrlite vremena i gurnite ih u ovo danas.
Toljevo danas mjesto je konstantnog ophođenja sa smrću. Iako je u svom radu sebe često dovodio do samih rubova života on smrt više ne izaziva, s njom živi.
Pripremajući se za izložbu nacrtat će nekoliko brzih skica s nakanom da ih izloži, a možda i ne. Na svima je isti motiv, ispruženo mrtvo tijelo. Analogije će naći u skicama mrtvog Krista slikara Iva Dulčića, a zapravo će slikati mrtvog Urbana, slikat će mrtvog sebe, onako kako je ležao prekriven plahtom izvodeći performans Community Spirit in Action 1998. godine. Skice neće izložiti, ali će izložiti dvije fotografije navedenog performansa koji je, uz pomoć striptiz plesačice, izveden u ekskluzivnom prostoru namijenjenom za peep show.
Danas, kada izlaže svoje ranije radove ili segmente ranijih radova Tolj se prema njima ne odnosi retrospektivno već asocijativno. Oni su pomno izabrani jer su u direktnoj vezi s nekim situacijama, pojavama, idejama i predviđanjima koje umjetnika ovog časa opsjedaju ili koje trenutno živi.
Utoliko je i motiv nepomičnog tijela koje leži simulirajući smrt, motiv koji mu je vrlo blizak i koji će sagledavati u današnjem kontekstu. Svoj metafizički kredo da se od života smrt ne može odvojiti, i obratno, ponudit će nam u nadasve kontemplativnom radu s ogledalima koji će tek u gornjem lijevom uglu biti markirani crnim florom. Ogledala, ili ogledalo, ne postavlja uvijek na istoj visini niti u istom položaju, ali kad su pozicionirani tako da u njima možemo vidjeti odraz svoga lica, mi zapravo gledamo, odnosno mislimo, vlastitu smrt, ili nam ona izmiče.
Naglašeno sceničan prostor Sale Urbane ispunjen oslicima gotovo dvjestotinjak različitih grbova među kojima će Tolj izdvojiti one koji ga asociraju na grb Dubrovačke Republike i grb Republike Hrvatske vezat će za svoj identitet kroz jedan raniji rad postavljen 1999. godine u Stockholmu. Riječ je o hrvatskoj zastavi povezanoj u čvrsti čvor sa svojom dekoloriranom, crno-bijelom inačicom koje se tako združene viju nad pročeljem muzeja.
Slaven Tolj, umjetnik lirične političnosti, osvijestit će danas paravizionarski faktor toga svog neimenovanog rada. Sin će mu, kao i mnogi drugi mladi, napustiti tu dekoloriranu domovinu kako bi živio i radio drugdje, i to baš u Stockholmu.
Inače, motiv nacionalne zastave često se provlači u Toljevim radovima i performansima. Ikonografski prototip Tolj će izvesti iz posljednje crno-bijele snimke Pava Urbana i motiva zastave koja se vijorila na Orlandovom stupu, središnjeg motiva fotografije. Tu će zastavu izdvojiti i izraditi u ne bojama te će je izlagati uz fotografiju portreta Pava Urbana, a ponekad i samu ili u drugim kombinacijama kao i različitim medijima.
Također, heraldički kolorit kojim je okružen, naročito dvokomponentnost boja koju direktno izdvaja i koju vezuje za nacionalnu i lokalnu identitetsku priču, Tolj direktno vezuje i za svoje trenutno zdravstveno stanje, za disfunkciju polovice mozga pogođene moždanim udarima i onu funkcionalnu polovicu, što će postati i meta sadržaj njegovih performansa.
Iako škrti u izričaju, osobni i krajnje promišljeni, Toljevi radovi uvijek respektiraju izložbeni prostor, nadilaze prethodna čitanja i konotacije te se jednostavno stapaju u sasvim nove značenjske asocijacije. To će potvrditi i dva rada koja se bave izmještanjem, kako sasvim običnih predmeta kao što su žarulje, tako i onog nematerijalnog i neopipljivog, svjetlosti na primjer. Riječ je o još jednoj temi kojom se Slaven Tolj kontinuirano bavi. Bila to tek zabilježena refleksija kristalnog lustera na velikoj staklenoj površini koja ostavlja dojam da taj raskošni objekt visi u vanjskom prostoru ili interijer crkve Sv. Ignacija u Dubrovniku s tek dvije svjetlosne mrlje na mjestima na kojima su nekad stajali jednako luksuzni svijećnjaci, intencija je jasna. Prikazi svakodnevice prenijeti iz svog prirodnog okruženja, optički ili fizički, u sasvim drugi prostor u kojemu se preispituje sama njihova bit i značenje.
Na tom tragu je i jedan od site specific radova koji u zadnje vrijeme zaokuplja Toljevu svakodnevicu, a razvija se i nadopunjuje gotovo na dnevnoj bazi - Iskopine iz Florinog vrta. Mjeseci rada na raščišćavanju vrta dubrovačke galerije koja nosi naziv Flora po slikarici koja je svoju kuću i atelje oporučno ostavila umjetnicima namjernicima da se tim prostorom koriste i u njemu borave i rade, a koji kontinuirano i danas traje, rezultirali su prikupljanjem odbačenih predmeta na koje nailazi tijekom tih vrtlarskih aktivnosti. Raspadnute limene posude, ostaci kostiju, drva, stakla, razni predmeti kojima je dugi boravak ispod zemlje izmijenio izgled i nagrizao volumen, umjetnik će izlagati u raznim kombinacijama, pomno ih, naoko beživotne, slažući po galerijskom parteru. Ti predmeti, materijalizirani artefakti prolaznosti, dotrajalosti i smrti, umjetničkom akcijom bivaju uskrsnuti u novom okruženju emitirajući složenije poruke od njihove primarne svrhe.
Umjetnik je onaj koji obrađuje vrt napuštenih besmrtnih duša, živih i neživih bića. Vrt u kojemu skrbi o smrti i procesu oslobađanja od vezanosti za vlastitu propadljivu tjelesnost kroz proces rađanja i umiranja prirode, kao i kroz proces repozicije (bez)vrijednih iskopina. Slaven Tolj će tako, ocrtavajući melankoliju izmicanja, nestajanja i smrti, progovoriti o teškim i ozbiljnim univerzalnim temama, kroz strukturirani mikrokozmos vlastitih tjelesnih ograničenja i neprekinuti intuitivni uvid u istinsku prirodu stvari, napisala je Helena Puhara.