StoryEditorOCM
KulturaART RADIONICA LAZARETI |

SENKA MARIĆ Ženska priroda, onakva kakva jest, najčešće nema prostor da se zaista iskaže u svijetu u kojemu živimo, vlada "poetika prešućivanja"

Piše PSD.
16. listopada 2020. - 21:58
Staša Aras ugostila je u sklopu ciklusa Književnost u Lazaretima bosanskohercegovačku književnicu, esejisticu, pjesnikinju Senku Marić. Gošća, rođena Mostarka, inače je autorica nagrađivanog romana „Kintsugi tijela“ (2018.) za koji joj je lani u Tuzli dodijeljena nagrada „Meša Selimović“ te je ujedno jedna od pokretača portala za književnost „Strane“. Aras je, predstavivši svoju gošću, rekla kako se radi o 'pravoj mislećoj ženi' koja možda vodi jedan od najboljih portala za književnost. Pisanjem se počela baviti u 9. godini života.

Marić je ispričala kako joj je učiteljica u trećem razredu dala zadaću da majci napiše pjesmu za Međunarodni dan žena, napisala je doma pjesmu, to joj se jako svidjelo pa je napisalo tri pjesme, tako je počela pisati. Priznala je kako ima osjećaj da u poeziji često ostaje patetična i da poentira bez ikakve potrebe, kao da je to ostatak literarnih sekcija iz osnovne škole. Puno kasnije je počela pisati prozu te je rekla da prozu piše puno zrelije te da bolje može sagledati problem proze nego poezije. O sebi vrlo rijetko misli kao o književnici, na književnost gleda kao na polje, igru u kojoj izmješta stvarnost.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Voditeljica ciklusa Književnost u Lazaretima objasnila je kako se roman „Kintsugi tijela“ bavi ženskim tijelom i kako je Marić inače treća žena koja je dobila nagradu „Meša Selimović“ od osnivanja nagrade 2002. Aras je pojasnila kako autorica svojim romanom razbija tabue te je roman opisala kao angažiranu književnost.

Marić je uzvratila kako svaka književnost, ono što se govori ili piše uvijek nešto afirmira, ali istovremeno nešto i negira i tu se uvijek radi o nekoj vrsti angažiranosti. Roman se zasniva na njezinom osobnom iskustvu, ali nije riječ o autobiografskom romanu, već je roman autofikcija.

Komentirala je Marić kako je žensko tijelo danas tabuizirano, a pogotovo žensko tijelo koje je izloženo bolesti. Upravo je tema romana je tijelo zahvaćeno bolesti, a glavni narativni niz romana govori o bolesti karcinoma dojke glavne junakinje. To je priča o ženi koja prolazi kroz pet operacija i kemoterapije i imunoterapije, tu je priča o odrastanja djevojčica. Zapitala se autorica što je to što ženu dovede to te jedne točke da oboli od jedne takve bolesti? Njezino je vjerovanje da već u samom djetinjstvu bivaju 'posijane klice boli'.

image
Tonći Plazibat/Cropix


- Ženska priroda, onakva kakva jest po sebi, najčešće nema prostor da se zaista iskaže u svijetu u kojemu živimo. Mi svi ovdje, ali i u ostatku svijeta više-manje živimo u patrijarhalnim društvima i žena uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, ima točno određeno mjesto kojemu ona treba pripadati, uloge koje su joj dodijeljene: što ona može, što ne može, što smije, a što nije smije i to naravno, u nekoj konačnici, dovodi do sukoba sa samom sobom. Iskreno vjerujem, a to sam pokušala upisati u roman, da se tu radi o tome da se bolest javlja u trenutku kad mi, ono što mi jesmo, to je po meni savršeni sustav koji čini tijelo - naš mentalni dio i naš duhovni dio, kad se ta tri dijela nađu u neskladu, to nas onda dovodi do bolesti, izjavila je Marić.

Roman je napisan u drugom licu jer autorica to ocijenila najboljim 'tehničkim rješenjem'. Počela je knjigu pisati u prvom licu, ali je uvidjela da to nije dovoljno uvjerljivo, sve je išlo na patetiku pa je odustala od toga nauma. Pisanje u trećem licu joj se učinilo kao previše distanciranim pa je tako došla do drugog lica te je prvih 15 stranica romana iz prvog prebacila u drugo lice. Bila je skeptična kako će to djelovati na čitatelje, ali su reakcije bile pozitivne.  

Marić je mišljenja kako autor fikcije u svom fokusu ima književnost i da je pritom sve podređeno književnosti, a kod autobiografije je fokus na priči. Naglasila je kako joj nije bilo teško pisati roman jer se nije bavila bolešću, nego se bavila književnošću. Želja joj je bilo preraditi materijal, svoje iskustvo, a pritom ne opteretiti čitatelja informacijama ili pak patetikom.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Aras je prokomentirala kako tijelo nije tabuizirano jer se stalno govorilo i pisalo o tijelima koja se raspadaju, posebno kao rezultat ratnih događanja. Govoreći o detabuiziranju tijela, kazala je kako je tijelo očito postalo prostor za glas, za slobodu.

Autorica romana u cijelu priču o tijelu nije ulazila svjesno, već je to njezin intimna pozicija, želja joj je osjećati se slobodno u svakom segmentu svog života.

Književnica smatra kako malo žena govori o ovakvim stvarima. Napravila je usporedbu,  naime, u svjetskoj književnost postoji jako puno romana odrastanja koji uglavnom govore o dječacima i njihovom odrastanju,  navela je da „sve znamo o dječacima“, ali da nema baš puno romana o odrastanju djevojčica, a upravo je zbog mladih naraštaja, zbog djevojaka i djevojčica važno pisati o tome da bi se žene doslovno osjećale dobro u svojoj koži. Jako je  zanimaju sve stvari vezane uz tipične ženske teme, interesira je žensko iskustvo življenja.

- Roman koji završavam je ženska priča i tu kroz generacijski presjek pokušavam propitati kako se mi odnosimo prema životu, romantičnoj ljubavi i što učimo ili ne učimo jedni druge. Mi u obiteljima sve one najvažnije stvari prešućujemo, ne ostavljamo ono što je važno, ostavljamo samo pravila koji se pokazuju kao zatvori. 'Poetika prešućivanja' je socijalni konstrukt i svakako uključuje muškarce, a izraženija je kod žena, to je primarno vezano za izgubljenu ideju da stvari mogu biti drukčije,  tome su više izložene žene nego muškarci, istaknula je književnica koja negativno gleda na tu 'kulturu šutnje i trpljenja' i na 'uporno stišavanje', a koje se, prema njezinom mišljenju, više odnosi na žene.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Ali, stvara se dojam da su mlađe generacije manje spremne na prešućivanje.  Također, osvrnula se na ratnu tematiku.

- Kad sam prije tri godine bila u žiriju za najbolju kratku priču autora do 35 godina starosti. Na natječaj je pristiglo 96 priča, a od toga je barem 90 posto govorilo o ratu i to je za mene bilo potpuno poražavajuće u smislu da su tu generacije koje se osobno ne mogu sjećati rata jer su bili jako mali ili se uopće nisu ni rodili, a osnovna tema koju oni obrađuju u svojim pričama je bio rat. Tada sam prvi put konačno shvatila da rat ovdje u ovim krajevima nikad neće završiti. Ne kažem da se ne treba pisati o ratu, ali mislim da je problematično koliki je fokus i dandanas na tome, kao da je vrijeme stalo, kao drugi životni problemi, ustvari, ne postoje, izjavila je Marić.  
 
Govorila je književnica o portalu „Strane“ kojeg autorica vodi već šest godina. Iz redovitih i neformalnih druženja s autorima iz Mostara nastala je ideja za portal. Uz autoricu, u redakciji je od samog početka Srđan Gavrilović, a nedavno im se pridružila Magdalena Blažević.  

Komentirajući književnike u regiji, kazala kako je riječ o jednom kulturnom prostoru, a uvjerena je da zapravo svi govore jednim jezikom. Primijetila je kako se možda u Bih više govori i piše o ratu, u Hrvatskoj možda više o siromaštvu, u Srbiji je puno toga karnevaleskog, raspojasanijeg i življeg. Na portalu se objavljuju i radovi iz Slovenije i Makedonije, ali pošto je sve na volonterskog bazi nema dovoljno sredstava za prevođenje s makedonskog i slovenskog pa je i autora iz tih država daleko manje zastupljeno.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Fokus priče vratio se na poeziju te je Marić priznala kako, kad piše poeziju, nekad nije sigurna da zna što radi. Istaknula je da ide u neke obrasce iz prošlosti. Za nju je puno toga nesvjesnog u poeziji koliko ona sama nije u stanju osvijestiti. Pročitala je Marić dubrovačkoj publici par ulomaka iz romana „Kintsugi tijela“.
 
23. studeni 2024 23:08