Neću ovom prigodom o čiopama jer je njihovo glasno nadjačavanje sa sudionicima Igara već davno opjevano u brojnim tekstovima i festivalskim legendama, među kojima je i ona da se slavni dirigent Herbert von Karajan 1968. raspitivao kod lokalnih ribara o vremenskim prilikama na dan koncerta Berlinske filharmonije da bi spoznao kako će se ponašati čiope. Povjerovao je toj priči i kritičar rimske "La Repubblice" Rodolfo di Giammarco 1983. u razgovoru za "Slobodnu Dalmaciju". Neću ni o onoj zlosretnoj kokoši usmrćenoj u pripremi Büchnerove drame "Dantonova smrt" Olivera Frljića 2012. godine prije zabrane veterinarske inspekcije, pa su do kraja Igara u predstavi giljotinirane kokoši od spužve. I inače se ta predstava nije preporučivala mlađima od 16 godina, ali ni klaustrofobičnim osobama, jer su publici u gledalištu virile samo glave kroz podijum, a glumci skakutali oko njih. Ipak, bio je to snažan kazališni čin, o čemu svjedoči i nagrada "Orlando".
Životinje su od samih početaka Igara korištene u predstavama, naravno ne na tako drastičan način kao u "Dantonovoj smrti". Već 1952. godine pojavljuje se prava koza u Fotezovoj mješanci "Tirene" i "Novele od Stanca". Fotke pokazuju da ni Gavella nije odolio angažmanu tovarčića u svojoj verziji Držićeve "Tirene" 1958/59. godine. Za razliku od "ljudskih resursa", u Igrama se naravno ne vodi statistika o sudjelovanju životinja u izvedbama, pa sam se za ovu temu morao osloniti na fotografije, filmske zapise i osobna sjećanja. Kako sam sudjelovao u programu "glumeći" Novinara, dobro se sjećam muka pokojnoga prijatelja Ivice Barišića s kozom na probama za otvaranje Igara 2012. godine.
Nije se znalo tko koga poteže, dok se nisu sprijateljili! U Dolenčićevom "Dundu Maroju" 1995/97. ozbiljnu je ulogu imao pas Marka Breškovića, koji je s Hamom Hajdarhodžićem, još jednim članom "Dubrovačkih trubadura", glumio rimskoga krčmara. Pas je na Markovu zapovijed trčao za glumcima, te lajao na sve strane u završnoj masovki predstave dajući puni doprinos urnebesnim zbivanjima. U jednom drugom "Dundu" onom iz 1974. godine u režiji Joška Juvančića, Fabijan Šovagović izgovarao je monolog Dugoga Nosa jašući na magarcu. Ta je verzija "Dunda" imala mlak odjek kod publike, proglašena je "skandinavskim Dundom" jer je redatelj pokušao razlistati socijalne naboje djela. Iduće godine, morao se vratiti komediji! Kako je predstavu s Držićeve prebacio na Bunićevu poljanu, simbolično je izvedba započinjala kolonom glumaca koju je predvodio magarac natovaren teatarskim rekvizitima. Međutim, u novoj ulozi, kad bi stao, magarac bi se vrpoljio i odvlačio pozornost gledatelja, pa se Jupa snašao tako da uz monolog Dugoga Nosa, tovarčića drugi glumci zakrile svojim tijelima. I tu dolazimo do još jednog "problema" predstava na otvorenom: gradskim psima i mačkama koje znaju povremeno uletjeti na scenu.
Pero Kvrgić sudionik od prvih Igara 1950. razotkrio je u "Vijencu" 2000. godine glumačko praznovjerje: "Ako mačka prođe scenom i izazove smijeh publike - predstava će propasti jer je loša. To nam se dogodilo na Skalama od Jezuita u ‘Ljubovnicima‘". No, mačke su šetale i scenom Menzelovog "Nemoćnika u pameti" (1999/2001), pa ipak ta predstava nije propala. Bit predrasude razotkriva sâm Kvrgić. U srazu "četveronožnih naturščika" i glumaca "dvonožnih - igrača" gube ovi drugi: "Kad se na sceni pojavi pas, mačka, konj, tovar, golub, publika svu pozornost poklanja toj pojavi, koja zasjenjuje glumca, autora i njegovu dramu." Tako je Čehov neku parišku predstavu ljutito opisao tek jednom rečenicom: "Pas je šetao scenom - u sobi." A Goethe je napustio mjesto ravnatelja Weimarskog kazališta zbog male pudlice u predstavi.
Ali, dogodilo se na Igrama i ovo! U predstavi "Viktorija od neprijatelja" sastavljenoj od fragmenata Držićevih djela po izboru Hrvoja Ivankovića 2017/18. godine, redateljica Ivica Boban ulogu Koze dala je glumici Ivani Gulin. I gle čuda! I ona je, spustivši se na razinu "četveronožnog naturščika" upečatljivom kozjom mimikom redovito poklapala sve druge "dvonoge igrače" u svojim scenama...