StoryEditorOCM
KulturaIgre u mom srcu

Bez treće nema sreće: dosadašnje dvije ‘Oluje‘ rađene za Dubrovačke ljetne igre pratila je loša karma, hoće li Tauferova proći bolje?

Piše Vedran Benić
19. kolovoza 2024. - 10:12

Dvije su “Oluje” bez značajnijega traga protutnjale Dubrovačkim ljetnim igrama, što u teatarskom smislu i nije baš pohvalno. Istina, postojala je i treća “Oluja”, ona Glumačke družine “Histrion” na njihovom ljetnom putovanju brodom uzduž Jadrana 1980. Bila je uvrštena u program “Dubrovačkih dana mladoga teatra”, tada sastavnom dijelu festivala, no ne bi se mogla ubrojiti u festivalsku produkciju. Namjenski rađena ljetna predstava za sve sredine, zadovoljila se tek manje-više prpošnim prikazom sadržaja drame. “Stjecao se dojam da su svaki glumac ili skupina glumaca radili svoj prizor za sebe, izvukli iz njega koliko su znali i umjeli, a potom su ti prozori na brzinu ‘ušiveni’ u jedinstvenu predstavu”, zapisao je Dalibor Foretić. Uz to, za nastup na Igrama nije pokazana ni trunkica volje da se izvedba makar malkice pokuša dubrovački ambijentirati, pa je Fabijan Šovagović pucketao bičem ispod koševa tadašnjeg igrališta u Karmenu. Sve u svemu, od te “Oluje” ostala je tek sjeta za odavno raskopanim, ali ne i zaboravljenim košarkaškim igralištem.

image

Košarkaško igralište u Karmenu

Dosadašnje dvije “Oluje” rađene u Dubrovniku isključivo za Igre pokazale su mnogo volje da ostave dubokoga traga u povijesti DLJI. Nije im se međutim posrećilo. U prvu se na prostoru kupališta Danče upustio 1962. Kosta Spaić. Scena i gledalište izgledali su bajkovito, scenograf je bio ugledni arhitekt Vjenceslav Richter što mu je ujedno bio i jedini takav pokušaj na dubrovačkom festivalu. Priroda je, međutim, bila jača. “Uloga inspirativna, probe predivne, prostor savršen”, objasnio je Božidar Boban koji je glumio Ariela. “A onda je na premijeri zapuhao mali, lagašni šilok i odnio cijelu predstavu gore na mali Gradac. I zato se danas to vodi kao eventualno neuspjela predstava.” Svjestan da buka valova može omesti predstavu, Spaić je prvi put u povijesti Igara upotrijebio portabl-mikrofone za glumce. No, uz tadašnje tehničke mogućnosti, ali i početničko neiskustvo u radu s tim pomagalima, pokušaj je bio neuspješan. Znajući sve to Georgij Paro je o Spaićevoj “Oluji” konstatirao: “U toj predstavi sraza prirode i poezije, života i teatra, bilo je mnogo inspiracije, kao i praktičnog iskustva za ono što će slijediti (ili slijedi) na Igrama.” Naime, razdoblje od 1960. do ‘63. Hrvoje Ivanković ocijenio je vremenom “jedne od najvećih kriza u povijesti Igara”, koja je “uzdrmala same temelje festivala”. Toliko, da je početkom 1964. prvi direktor Igara Joško Depolo dao ostavku. Ali, zanimljivo, upravo su se na Spaićevoj “Oluji” pojavili neki od nezaobilaznih budućih sudionika Igara. Spaićev pomoćnik redatelja bio je Joško Juvančić, a kad je vidio na probama jednu svoju studenticu prve godine akademije koja je tu došla da uči, Kosta je pozvao: “Mala, što sjediš, daj pomozi, izrežiraj ove vile i onu proslavu u luci.” Bila je to Ivica Boban!

image

Iz programske knjižice "Oluje" Kosta Spaića, 1962.

image

Strogo kontrolirana "Oluja", Slobodna Dalmacija, 11. srpnja 1987.

Druga festivalska “Oluja” dogodila 1987. u koprodukciji Igara s Jugoslovenskim dramskim pozorištem iz Beograda. Podigla je oluju već prije prvog dolaska glumaca u prostor. Mjesna zajednica “Grad” i Društvo “Dub”, u strahu od požara, oštro su se suprotstavili izvođenju predstave na Lokrumu. Stoga je napravljen toliko detaljan plan za probe i izvedbe, da su se pomno prebrojavali i akteri i publika, te nije bilo odlaska s otoka dok sve nije brojčano štimalo. Beogradsko je kazalište s velikim očekivanjima došlo u Dubrovnik, pa je tiskana prava mala knjižica “Dnevnik predstave” s više od 100 stranica. Ugledni kazališni kritičar Feliks Pašić zabilježio je u njoj sve dvojbe, prepirke, pa i muke aktera i redatelja Dejana Mijača s ljetnim vrućinama i pokušajima plivanja po lokrumskom Mrtvom moru u mokrim teškim kostimima Zlatka Boureka. Na kraju o predstavi, kazališni kritičar Dalibor Foretić bio je bolno izravan: “U svemu, ‘Oluja’ na Mrtvom moru na Lokrumu, ostala je mrtvo more ‘Oluje’.

image

Omot dnevnika predstave "Oluja", 1987. s crtežima scenografa predstava Zlatka Boureka

image

Scena “Oluje” na Dančama, 1962. i bista Miha Pracata u Dvoru (gore desno)

Čeka nas eto treća “Oluja” u produkciji Igara u režiji uglednog slovenskoga redatelja Vita Taufera, koji je do sada na Igrama 2002. radio Benaventove “Ingropane interese”, kako je to na dubrovački preveo Luko Paljetak. Do tada, Miho Pracat sudionik legende o gušterici koja se iz trećeg pokušaja uspjela popeti na zid, u atriju Kneževa dvora mirno sluša koncerte i mudro šuti...

05. studeni 2024 09:55