Tri pjesnika, Denis Ćosić, Antej Jelenić i Aljaž Koprivnikar bili su gosti pjesničke večeri održanoj u sklopu ciklusa „Književnost u Lazaretima“ u Art radionici Lazareti. Kao i uvijek, moderatorica večeri bila je 'alfa i omega' ciklusa, Staša Aras koja je sudionike večeri predstavila te s njima i porazgovarala.
Ćosić je tako dobitnik prestižne nagrade Goran za mlade pjesnike, a otkrio je kako mu je to zapravo druga nagrada jer je prva došla s manifestacije „Pjesnički susreti u Drenovcima“ koja je nakon Goranovog proljeća, drugi najstariji pjesnički festival u Hrvatskoj. Susreti u Drenovcima nisu toliko razvikani te su više regionalnog karaktera pa je naglasak na Slavoniji.
Prva Ćosićeva zbirka nosi naslov „Neonski bog mržnje“, a druga, još neobjavljena „Crveno prije sutona“ te se mladi pjesnik nada skoroj objavi druge zbirke. Priznao je kako je na počecima imao situacije kad bi ga čudno gledali čim bi rekao da je pjesnik, ali se zahvaljujući nagradama, to u zadnje vrijeme promijenilo, barem po pitanju njegovih vršnjaka. Istaknuo je kako zbog još mladih godina života nije izgradio svoj pjesnički glas pa voli eksperimentirati, voli pratiti tu evoluciju, voli se mijenjati, otkrivati i objediniti svijet poliperspektivnim gledištem.
Koprivnikar je slovenski pjesnik s lisabonskom adresom koji je s Jelenićem sudionik projekta književne razmjene Odisejevo utočište na Mljetu. Pjesnik je otkrio kako ne živi u Sloveniji već sedam godina te je zbog svog doktorata i zbog činjenice da predaje komparativnu književnost dosta u Pragu gdje je naučio i češki. Zahvaljujući projektu u kojemu sudjeluje Slovenija, Hrvatska i Grčka, Koprivnikar i Jelenić boravili su i u Sloveniji odnosno u Grčkoj. Također je iznio podatak kako u Sloveniji godišnje izađe toliko veliki broj zbirki pjesama da su po tome odmah iza Islanđana. No, tu su samo uračunate zbirke, a gdje su tek druge literarne forme! Veliki je broj književnih, pjesničkih festivala i udruga u Sloveniji, literatura je postala alternativni način izražavanja.
S druge strane, na komparatiste se primjerice gleda kao na 'parazite' koji se hrane javnim novcem. Velika se pozornost posvećuje prevođenju sa slovenskog i obrnuto. Ispričao je kako se poslije raspada Jugoslavije u Sloveniji se više prevodilo s engleskog, njemačkog i drugih europskih jezika dok je o balkanskim književnostima vladalo loše javno mnijenje, pa čak i sad Koprivnikar priznaje kako ne bi znao što se događa na hrvatskoj pjesničkoj sceni, napose onoj mladoj, da nije bio na rezidencijalnom boravku na Mljetu. Dodao je kako se ne smatra slovenskim pjesnikom jer su te podjele „čiji je čiji“ nešto što dolazi iz 19. stoljeća, više se smatra europskim pjesnikom.
Jelenić je pak otkrio kako je on najviše živi na relaciji Hvar – Split, djeluje u umjetničkoj udruzi u sklopu koje se realiziraju suvremene, konceptualne izložbe na kojima se ispituje mogućnost direktne demokracije, ali i uloga kulture u društvu. Otkrio je kako voli taj spoj „političko-umjetničkog“ pa je sukladno tome njegova poezija prilično angažirana. Kazao je da je počeo pisati jednostavno zato što je osjetio da to mora, imao je faze kada bi pisao i kada ne bi pisao te je istaknuo kako je umjetnost postala važnija od znanosti jer u znanosti nema te imaginacije, nema te hipoteze.
Sva trojica su dubrovačku publiku počastila s nekoliko svojih uradaka, a bila je to jedna hrvatsko-slovenska pjesnička večer koja je u svakom pogledu proširila poetske vidike, razlomila možda neke stereotipe te proslavila riječ na najljepši mogući način. Također, publika je imala priliku uzeti neke zbrike pjesama koje su organizatori Goranovog proljeća donirali ARL-u. bLu