Posljednji ovogodišnji gost u sklopu programa Književnost u Lazaretima bio je mladi pisac Bojan Krivokapić. Književnu je večer, kao i sve one prethodne, suvereno moderirala Staša Aras. Okupljene je najprije upoznala s gostom: 33-godišnji pisac rođen je u Vojvodini te je do sada napisao zbirku priča "Trči Lilit, zapinju demoni" (2013.), zbirku poezije "Žoharov let" (2014.) te roman ”Proleće se na put sprema” (2017.).
Moderatorica je pojasnila kako je roman sastavljen od niza spojenih fragmenata. Krivokapić je otkrio da je tijekom jednog rezidencijalnog boravka u Tirani 2015. shvatio kako zapravo ima roman koji je inače nastajao tri godine - sve do srpnja 2017. Objave s Facebooka prenio je u Word Document, a sam je, kako kaže – u jednom dahu 'iskucao' sedam, osam strana i nakon toga shvatio da ima epilog romana! Upitan kako je izgledao taj proces, Krivokapić je priznao da je više materijala izbrisao nego što je dodao. Doslovno je "čistio" rečenice, a najviše je toga izbrisao boraveći u Rijeci u svibnju 2016. Poručio je kako je brisanje teže nego pisanje jer svaki pisac ili svaka osoba koja nešto napiše voli napisano ma koliko se pravio da odglumi suprotno.
Aras je opisujući Krivokapićev roman napomenula kako on ima nekoliko fabularnih niti, kako raskrinkava mnoge teme, bavi se ljudima s društvenih margina, povezuje različite vremenske i prostorne elemente i donosi atmosferu Jugoslavije, ali i razdoblje nakon pada zajedničke države. Pri tome je voditeljica večeri kazala kako se u štivu osjeti atmosfera SFRJ koja je rezultirala Krivokapićevim boravcima u raznim gradovima od Triglava do Vardara.
Spisatelj se bavi tranzicijskim pojavama, ali i svojevrsnom "kolonizacijom" unutar Jugoslavije. Kao primjer uzeo je sebe i svoju obitelj koja, iako živi u Vojvodini, podrijetlo vuče iz crnogorskog Cetinja. Naime, brojni su stanovnici Hercegovine i Crne Gore tijekom prošlosti u Vojvodini našli novi dom.
- Pišem o temama koje nas štipaju i koje nas neprestano hvataju za gušu, poručio je književnik.
Zapitao se dokle ide gubitak ljudskog dostojanstva u današnjem društvu jer prevladava siromaštvo, strah od života, strah kako preživjeti – sve se svelo na preživljavanje. Tematizira odnos socijalizma i kapitalizma, a za pisca su svi obični ljudi. Pojasnio je i pojam ”vojvođanske šutnje” istaknuvši kako je kao dijete tijekom devedesetih doživio izbjegavanje ”rata” kao teme. Djeci je crtićima na televizoru skrenuta pažnja s tadašnjeg aktualnog trenutka, a svako pričanje o ratu ili o pogibijama bio je tabu. Krivokapić je svjedočio prešućivanju trauma. Istaknuo je kako je u školi imao profesore koji su, bez obzira na nestanak SFRJ, pratili smjernice jugoslavenskog plana i programa te ga upućivali na čitanje autora poput Branka Ćopića ili Tone Seliškara. Taj utjecaj se vidi u Krivokapićevim knjigama jer je se on poigrava standardnim jezicima i dijalektima s područja bivše Jugoslavije. U Beogradu su mu odbili objaviti zbirku priča jer nije bila "jezično čista" pa su ga uputili u Zagreb da bi mu je iz hrvatske metropole vratili uputivši ga u Beograd. No, našao se 2013. izdavač u Kikindi koji mu je naposljetku objavio knjigu.
Ispričao je kako su se nakon objave pojavili ”brojači” koji su ”brojali” koliko hrvatskog, a koliko srpskog jezika ima u njegovom djelu. Nije krio iznenađenje misleći da su takve pojave prošlost. Spomenuvši primjer Deklaracije o zajedničkom jeziku, Krivokapić je ustvrdio kako je jezik još uvijek goruća tema na prostoru bivše države te da dokumenti poput Deklaracije uznemiravaju one koji jezik koriste i nacionalističke svrhe.
Izrazio je gost iz Vojvodine zadovoljstvo ”Nagradom Mirko Kovač”, pohvalio je stvaralaštvo Mirka Kovača istaknuvši kako je on bio antipartijski i antirežimski književnik, ali nikako antikomunistički. Objasnio je kako nagradu financira anonimni ljubitelj Kovačevog lika i djela koji živi u SAD-u te da bi, da se radi o državnoj nagradi, dobio samo pohvalnicu. Pohvale je izrekao i na račun stipendija i natječaja istaknuvši kako i lijevo orijentirani pisci koriste stipendije, posebno one financirane EU-fondovima. Međutim, tu se oslikava shizofrena situacija jer takvi pisci često kritiziraju stipendije ili sustave iz kojih dolaze sredstva za takve programe.
Sa žaljenjem je zaključio kako se u javnosti na posao pisca gleda kao ”stvar hobija, talenta ili volje”. Komentirao je kako je ”književni rad” isto tako rad kao i svaki drugi i kako on kao pisac ima posve druge hobije – primjerice: šetati ulicom i gledati u nebo! Podsjetili su se Aras i Krivokapić nedavno preminule spisateljice Daše Drndić. Krivokapić je mišljenja da je imao privilegiju što mu je najbolja spisateljica ujedno bila i prijateljica. Opisao je Drndić kao ”beskompromisnu” i "strogu" osobu, kao osobu koja ga je uveliko potaknula na književno djelovanje nesebično nudeći svoju pomoć te se okruživala puno mlađima od sebe. Inače, autor je djela ove književnice "otkrio" u Sarajevu 2011.
Na temu antifašizma danas Krivokapić je izdvojio odnos prema bankama, banke su ”neprijatelji” jer su brojni ljudi u kreditima, bore se s kamatama ili im u krajnjem slučaju prijeti deložacija. Nije Krivokapić krio želju prema luksuzu, lagodnom životu, dokolici, putovanjima i dobroj hrani u kojoj, kako je kazao, uživa najviša klasa, oni najmalobrojniji u društvu. Usporedivši odnos današnje književnosti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, Krivokapić je naveo kako se u Srbiji malo ili nimalo tematizira posljednji rat dok je staje u BiH i Hrvatskoj sasvim suprotno. Povijest sve češće tumači kroz prizmu nacionalnog i nacionalističkog pa je tako u Srbiji nastala ”histerija” za Prvim svjetskim ratom odnosno Velikim ratom.
U sve tri države postoje niše gdje se razvija nacionalistička književnost, ali i ona "jugoslavenska". Izbjegava Krivokapić pojam ”postjugoslavenska” ili ”neojugoslavenska” književnost, nego jednostavno koristi izraz ”jugoslavenska priča ili književnost u sadašnjem trenutku”. Ta se književnost bavi tranzicijom i transgeneracijskim traumama. Nacionalistički i nacionalni elementi razdvajaju narode i potiču na "usamljenost" određenog naroda dok jugoslavenski način pristupa potiče zajedništvo i međusobno povezivanje.
Na kraju je mladi pisac izrazio strah da današnje mlade i mlađe generacije jednog dana u budućnosti ne postanu ”elita” pa je svojim prijateljima u šali rekao da ga - čim kod njega primijete znakove tog elitizma - šamarčinom vrate na zemlju.
Kao što je to učinio na početku, tako je Krivokapić pred kraj pročitao ulomak iz svog novog romana. Čitanjem naslova ”Proleće se na put sprema” i Književnost u Lazaretima se na svoj način spremila na zimski put do sljedeće godine kad slijedi nastavak ove književno-lazaretske priče. bLu