StoryEditorOCM
KulturaU OBILASKU S IVANOM VIĐENOM

BLAGA DRUGE NAJVEĆE PALAČE U GRADU Zlatni strop, tajni prolaz, pravi dubrovački komin, 'putujući' triptih, prekrojena ikona, Lokrumska Gospa...

Piše Bruno Lucić/Slobodna Dalmacija
10. rujna 2019. - 14:39

Dubrovčani su odnedavno dobili mogućnosti pogledati novi stalni postav Biskupske palače. Zanimljive detalje o palači i nekim eksponatima iz postava otkrio je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je zajedno s kolegom Nikolom Bojićem i dizajnerom Markom Bausom autor novog postava.

- Kao što je Knežev dvor slojevit, a ondje postojepovijesni slojevi od srednjeg vijeka pa do baroka, tako je i ova palača slojevita jer je ona, između ostaloga, nakon Kneževa dvora i najveća palača u povijesnoj jezgri. U suterenskom dijelu ima ostatke srednjovjekovne ulice jer se palača s vremenom širila i postupno konzumirala prostor oko sebe. Dva glavna dijela palače, odnosno dvije dominantne razvojne faze palače su renesansna i barokna. Renesansna palača je bila manja od ove, skoro u pola, i bila je oštećena u Velikom potresu 1667., ali je preživjela. Nakon potresa mladi dubrovački vlastelin Luko Junijev Sorkočević odlučuje se na obnovu i proširenje te nadogradnju stare palače. On je bio djed poznatog dubrovačkog skladatelja Luke Sorkočevića. Tom nadogradnjom proširio je renesansnu palaču prema današnjoj Katedrali za otprilike jednu trećinu njezine površine i dodan je čitav treći kat te potkrovlje. Štoviše, krenuo je previše prema Katedrali, a nova je katedrala tada bila samo gradilište, jer se to događa u 80-tim godinama 17. stoljeća te mu Senat naređuje da se mora povući u liniju trga tako da ne bi previše konkurirao Katedrali. Iako to ne piše imenom i prezimenom, ali on je morao angažirati arhitekta Tommasa Napolija koji je u to vrijeme upravo radio na podizanju Katedrale. Tako da Katedralu i ovu palaču povezuje osoba tog arhitekta koji je jedan ingeniozni sicilijanski arhitekt, dominikanac koji je sa svojom ekipom ovdje radio 10-ak godina na izgradnji Katedrale, na izgradnji ove palače i na obnovi Kneževa dvora, priča Viđen na početku.



Dolazili brojni uglednici

Povjesničar umjetnosti daje odgovor na pitanje tko je bio najpoznatiji stanovnik palače kroz povijest.

- Teško je to reći s obzirom da su tu praktički stoljećima živjeli Sorkočevići, a svi su nešto značili za Dubrovačku Republiku te za dubrovačku i hrvatsku povijest. Možda najpoznatiji u nekoj široj javnosti je skladatelj Luka Sorkočević koji je ovdje živio u drugoj polovici 18. stoljeća sa svojom suprugom i djecom i koji je ovdje s bratom Mihom okupljao jedno učeno društvo. Prijateljevao je s mnogim uglednicima, među kojima je bio i Julije Bajamonti koji je skladao Requiem za Ruđera Boškovića nakon njegove smrti koji je po svemu sudeći i izveden u ovoj palači. Tu su dolazili i drugi kao što je recimo putopisac Alberto Fortis, ističe Viđen.

Međutim, sugovornik želi naglasak staviti na još jednu stvar po pitanju palače i postava.

- Ono što je jako bitno jest da ovo nije muzej, ovo je Biskupska palača koja je u jednom svom dijelu otvorena za javnost i to nije neobično u Europi, posebno u Engleskoj i Njemačkoj. Dakle, ovo je od 1850. godine rezidencija dubrovačkih biskupa i tako je prezentiramo, a treba istaknuti kako izložbeni postav odnosno palača nije tek prije mjesec dana otvorena za javnost. Naime, u ovoj je palači još od 1930. djelovala Biskupska pinakoteka. Tadašnji dubrovački biskup Josip Carević, veliki ljubitelj umjetnosti, utemeljio je te godine Biskupsku pinakoteku koja je bila smještena na dvije prostorije u drugome katu i mogla se razgledati svaki dan ili po najavi, a imala je i svoj rukom pisani katalog. Djelovala je u ovoj palači sve do 1991. kada je palača zatvorena radi ratnih razaranja. Kada je nakon potresa iz 1979. palača statički oštećena i tadašnji biskup Severin Pernek morao iseliti iz nje, taj jeizložbeni postav preseljen u prizemlje odnosno u podrum i zatvoren je tek pred početak Domovinskog rata. Mi smo zapravo otvorili novi postav, ali u 'staroj' namjeni, otvorili smo je s tom željom dubrovačkih biskupa da podijele baštinu s javnošću smatrajući da je jako bitna, a ta željanije od jučer, podcrtava stručnjak.



Dao je Viđen i kratak presjek postava.

- Tu ima nekih stotinjak eksponata, uglavnom su umjetničke slike, uz nekoliko skulptura, a vremenski je raspod od srednjeg vijeka, od bizantske umjetnosti i romanike, pa preko renesanse i baroka, sve do početka 20. stoljeća jer imamo izloženu jednu sliku Mata Celestina Medovića i jednu skulpturu Ivana Meštrovića. Stilski i kronološki gledano, ovdje imamo izloženo 800 godina raspona europske umjetnosti. Naravno, neke slike su bile već izložene 30-tih godina prošlog stoljeća, a neke su javnosti potpuno nove u smislu da su u međuvremenu pronađene i restaurirane te prvi put izložene. Ovo što je izloženo trebao bi biti i poticaj znanstvenicima istraživačima da neke stvari vide novim očima, na drugi način, da dalje istražuju umjetnine iz ove kolekcije... Ovo nije izložba cijele sakralne baštine Dubrovačke biskupije, ovo je Biskupska pinakoteka – kolekcija dubrovačkih biskupa, to je ono što su oni desetljećima skupljali. Naravno, treba znati da je jako puno toga propalo u Velikom potresu u 17. stoljeću, ali i da ono što nije stradalo tada, stradalo je poečtkom 19. stoljeća za vrijeme francuske okupacije. Dio ovdje izloženih umjetnina, možda oko 30 posto, potječe izravno iz kolekcije dubrovačke katedrale. Biskupska je zbirka, naravno, veća od ovoga, ali nije bilo mjesta za izložiti cijelu zbirku. Htjeli smo posjetiteljima ispripovijedati te narative, a narative smo mogli ispripovijedati birajući pojedine umjetnine iz zbirke, i svakako nije moguće izložiti baš sve, govori Viđen te dodaje:



- Poneki posjetitelji pitaju zašto su baš neke slike izložene, a neke nisu ?! Upravo zbog tih narativa, pripovijesti koje smo se odlučili prenijeti. Na prvom katu pričamo četiri pripovijesti: u prvoj su prostoriji dvije: jedna o samoj palači, druga je o Sorkočevićevima. U središnjoj prostoriji prvoga kata pričamo priču o Velikom potresu i u trećoj prostoriji pričamo pripovijest o teritoriju Dubrovačke biskupije odnosno nekada nadbiskupije kojau sebi konzumira teritorij bivše Stonske i Korčulanske biskupije. Drugi je kat pak namješten više ambijentalno, iako je naravno i on dio postava. Prednje dvije prostorije drugoga kata posvećene su pripovijesti o Svetome Vlahu, u prvoj je ona ispričana kroz njegove kipove, a u drugoj kroz film ”Grad na srcu sveca” koji je jedinstveno svjedočanstvo vremena. Naime, godine 1972. snimljen je povodom 1000. Feste svetog Vlaha, a film je bio nepoznat sve do 2016. kad je otkriven, restauriran i prvi put uopće prikazan javnosti na projekciji u Dubrovniku, jednom je prikazan na HRT-u u jednoj dokumentarnoj emisiji i praktički ga se nigdje ne može vidjeti osim ovdje u ovom postavu kod nas. Dao ga je snimiti tadašnji festanjuo Zvonimir Kisić čiji nam je sin ljubazno ustupio film na prikazivanje unutar ovoga postava. Ostatak drugog kata je namješten kao pinakoteka, prepričava Viđen.



Završne karike u nizu stručnjaka

Za stalni postav iskorišten je i bivša biskupova radna soba jer sadašnji biskup u ovoj palači živi, dok su uredi Ordinarijata u bivšem Samostanu svete Klare. Da je riječ o bivšem biskupovom kabinetu govori grb dubrovačkog biskupa Josipa Carevića i grb tadašnjeg pape Pija XI koji se nalazi u štuko-kartušama na zidovima. U jednoj manjoj prostoriji drugoga kata izložen je i manji dio liturgijskoga posuđa – kaleži, pokaznice i raspela koji svjedoče o bogatstvu sakralne baštine i koji su nastali u razdoblju između gotike i historicizma.

- Bitno je istaknuti da smo nas trojica koji smo radili na dizajnu ovog postava htjeli reći da je kolekcija koja se izlaže naravno eksponat, te umjetnine su takve kakve jesu i posebne su u našem kontekstu, ali htjeli smo staklenim plohama i načinom postava sugerirati da je i palača sama po sebi eksponat i da su tu dvije narativne niti. Zbirka i palača. Jako je važno naglasiti da nas trojica nismo tu 'pali s Marsa' i 'krenuli od nule' jer je u proteklih 30 godina, već od početka istraživanja, restauracije i projektiranja u različitim varijantama i od različitih stručnjaka bilo zamišljeno da u prostorima Palače bude neki izložbeni postav. Bez znanstvenih članaka, knjiga, radovai elaborata onih stručnjaka koji su na Palači radili prije nas teško da bismo mogli raditi na ovome. Mi smo ustvari samo završni u nizu tih mnogih stručnjaka – profesora, restauratora, povjesničara umjetnosti, arheologa koji su u tri desetljeeća radili na ovoj palači, zaključuje Viđen.



Empora za Sorkočeviće
- Kako palača lijepo prikazuje presjek dubrovačke povijesti, tu slojevitost Grada koji se rušio, pa se gradio, što prirodnim, što društvenim nedaćama, jedan od tih primjera je empora ili balkon koji se nalazi na prvom katu. Naime, uz renesansnu palaču Sorkočević nalazila se srednjovjekovna crkva svetih Kuzme i Damjana koja je pripadala benediktincima s Lokruma. Kad je nakon Velikog potresa Luko Junijev Sorkočević počeo širiti palaču i došao prema liniji Katedrale, on se ustvari 'naslonio' na crkvu i onda su se u nekom trenutku Sorkočevići dogovorili s benediktincima da otvore balkon iz kuće, iz salona na prvome katu u crkvu tako da mogu promatrati misu iz kuće kroz emporu, kroz balkon. To je gotovo pa jedinstven slučaj spoja javnog i privatnog prostora, toga u Dubrovniku baš i nema. Benediktinci su Sorkočevićima to dopustili što dovoljno govori o moći i ugledu obitelji u to vrijeme. Ali govori i o razini udobnosti koje je ova palača imala. Toga po svijetu ima, ali kod nas u Dubrovniku je to, usudio bih se reći, jedinstven primjer.



Priča o Velikoj trešnji
- Priču o Velikom potresu iz 17. stoljeća ispripovijedali smo pričom o arhiđakonu Bernardu Đorđiću koji je dubrovački plemić i visoko rangirani svećenik, školovan u Rimu. Današnjim rječnikom, on je bio generalni vikar, zamjenik dubrovačkog nadbiskupa, druga osoba u hijerarhiji iza nadbiskupa. Bio je jedini kanonik koji je se zatekao u Dubrovniku i preživio Veliki potres 6. travnja 1667. godine, svi ostali su poginuli. Nakon potresa je poživio još 20 godina pa je bio opsjednut time da se Katedrala i Grad moraju obnoviti. Nakon smrti ostavio je Katedrali 32 tisuće dukata, a osim što je bio arhiđakon i prigodni pjesnik, bio je kao i svaki dubrovački vlastelin i dobar poslovni čovjek te je imao nekoliko dužnika. Imao je tako dužnika Alvisea Raspija u Veneciji koji je bio trgovac i kolekcionar. Đorđićevi nasljednici dogovorili su se s Raspijem da ovaj ne vrati Đorđićev novac, nego da vrati tu vrijednost u slikama i tako su jako vrijedne renesansne slike dospjele u Dubrovnik i u Katedralu. Dakle, priču o potresu pričamo o jednom čovjeku koji je preživio tu prirodnu kataklizmu i koji je bio opsjednut kontinuitetom. A pitanje je: da nije bilo potresa, bi li taj dug bio ikada naplaćen i bi li te slike bile ovdje? Na taj način smo, naprimjer, ispričali priču o Velikom potresu.



Kolekcija Bernarda Đorđića
Nisu sva djela iz kolekcije Bernarda Đorđića tu, neka su i u Katedrali. Recimo tu je slika Giovannija Girolamoa Savolda ”Odmor na putu u Egipat”, a Savoldo je jedan vrlo dobar sjevernotalijanski slikar. Akademik Radoslav Tomić u jednome svome tekstu ističe kako je ta slika jedna od ljepših renesansnih slika uopće sačuvanih u Hrvatskoj. Tu je i slika sv. Katarine Aleksandrijske Vincenza Catene koji je poznati renesansni mletački slikar, a tu je i jedna kopija po Parmigianinu. Te slike iz Đorđićeve kolekcije sačinjavaju jednu cjelinu unutar postava i zaista su posebne.

Freske su zaista 'hit'
Freske predvorja i stubišta nastale su najvjerojatnije u 18. stoljeću, cijelo predvorje i cijelo stubište sve do vrha oslikano je iluzionističkim freskama. Barok se poigrava s iluzijom prostora, freske šire taj prostor, otvaraju naslikane perspektive i u predvorju i u stubištu. Tek predstoji jedna ozbiljna znanstvena studija što sve te freske predstavljaju, ali ono što znamo jest to da su na odmorištima naslikane muze što nije neobično kad to povežemo s tom visokom učenošću Sorkočevića i njihovom povezanošću s umjetnošću i inspiracijom iz antike. Posjetiteljima palače htjeli su očito istaknuti muze i ono što one predstavljanju. Autor fresko oslika je nepoznat, a freske se još uvijek restauriraju i vjerojatno će se još godinu-dvije restaurirati sredstvima Ministarstva kulture, a radove izvode djelatnice Odjela za zidno slikarstvo i mozaik Hrvatskog restauratorskog zavoda u Dubrovniku koje su već radili u palači i prije. Freske su zaista ”hit” jer postoji u Dubrovniku na nekoliko mjesta slično fresko slikarstvo, na primjer u stubištu Festivalske palače. Ali nigdje to nije ovako monumentalno, a nigdje nije s naslikano takvim ikonografskim programom, a koliko znam, nigdje niti nije ovako dobro očuvano.



Prekrojena ikona
Prostorijom koju smo posvetili Dubrovačkoj biskupiji, koja je jedinstveni kulturni krajolik,namjeran nam je bila reći da bez obzira na povijesne mijene od 1500 godina, to je ipak jedinstvena povijesna i prostorna, ali i baštinska priča. Nekako smo se odlučili da pripovijest o biskupiji ispričamo kroz slike čija je tema Blažena Djevica Marija jer Gospa nije samo zaštitnica dubrovačke katedrale Gospe Velike, nego je čak 98 crkava i kapelica na području Dubrovačke biskupije posvećeno Gospi i Gospinim blagdanima, pa smo nekako to željeli istaknuti. Od izloženih tu su, naprimjer, djelo Blaža Jurjeva Trogiranina iz 15. stoljeća, a tu je i jedna ikonu iz srednjega vijeka koju je 'prekrojio' Nikola Božidarević početkom 16. stoljeća. Ona je već u Božidarevićevo doba bila minimalno 200 godina stara i onda je njegova radionica docrtala nekoliko likova. Kasnije, ne znamo kada, ikona je opet 'prekrojena'. Ona ima dvije faze tijekom kojih je kraćena, 'prekrajana', preslikavana i doslikavana. Božidarević je na originalni Marijin i Isusov plašt naslikao tkaninu svog vremena, 'preobukao' je u renesansnu odjeću, a rendgenskim je snimanjem utvrđeno da je ispod još jedan sloj. Kao primjer smo u istoj prostoriji izložili jedan pluvijal (nadbiskupov plašt) od francuske svile iz katedralne kolekcije, pastoral (nadbiskupski štap) i jednu mitru iz 18. stoljeća s ukrasima i grbovima Dubrovačke Republike. To je jedan primjer, simbol nadbiskupske službe koji upotpunjuje pripovijest o teritoriju današnje Dubrovačke biskupije.



Lokrumska Gospa
Dio zbirke je i ”Lokrumska Gospa” firentinskog renesansnog slikara Domenica Puliga. To je Gospina slika koja je pripadala benediktincima s Lokruma, a nakon ukinuća tamošnjeg samostana završila je u Katedrali. Zanimljivo, u 17. stoljeću jedan je benediktinski redovnik s Lokruma ukrao sliku tvrdeći da je nosi u Rim na restauraciju, pa je ondje pokušao prodati. Stoga je Dubrovačka Republika angažirala Stjepana Gradića da ulovi tog opata i slika je naspoljetku sretno vraćena na Lokrum. Slika je zanimljiva i vrijedna, a pripada skupini Puligovih slika iste tematike od kojih se jedna vrlo slična nalazi u Palazzo Pitti u Firenci.





Od sobe do pravog dubrovačkog komina
Koliko nam je poznato, ovo je jedina palača gdje je kao dio postava moguće vidjeti i jedan dubrovački komin. Tu je kuhinja,a zanimljivo je da se i u toj prostoriji u kojoj je bila kuhinja vidi slojevitost palače. U nekoj prethodnoj, renesansnoj fazi kuće to je bila prostorija s kaminom, a onda je nakon Velikog potresa, a možda i u 19. stoljeću, prilikom preuređenja palače tu smještena kuhinja. Iz te neke ranije renesansne faze također potječu i raskošno dekorirano kameno pilo i zidni ormar koji su u nekom preuređenju to doneseni. Dakle, u tom prostoru za koji su istraživači utvrdili da ima bar 4 razvojne faze neka je ranija prostorija s kaminom u jednom je trenutku postala kuhinja.



Renesansni ulaz u palaču
Osim glavnoga portala na trgu pred Katedralom postoji još jedan ulaz u palaču, a to je onaj renesansni, s raskošno klesanim portalom i grbom Sorkočevića. U svim starim kućama u Ulici od Pustijerne ulazi su bili iz te ulice, a začelja kuća bila su okrenuta prema gradskoj luci. Također, sve do druge polovice 15. stoljeća nije bilo gradskoga zida prema luci, nego su kuće gledale ravno u luku. Ulaz u palaču koji sada koristimo nastao je u baroku tijekom obnove nakon potresa.



Tri Parca
Među nekoliko izloženih kipova nalaze se jedan od najstarijih i jedan od najmlađih kipova svetog Vlaha. Tu je drveni polikromirani gotički kip svetog Vlaha iz Parčeve crkve na Gorici. Riječ je o originalu iz 14. stoljeća. Izložen je i jedan iz razdoblja renesanse, onaj iz 15. stoljeća čiji je autor Petar Martinov iz Milana, a to je kipar koji je radio sa slavnim Onofrijem della Cavom. Puno je radio po Dubrovniku i živio je 20 godina u gradu. Izložen je i Meštrovićev gipsani model po kojemu je taj naš veliki kipar klesao kip svetoga Vlaha koji se nalazi iznad unutrašnjih vrata od Pila. Dakle, imamo praktički jednog od najstarijih i jednog od najmlađih kipova Parca.



Tajni prolaz
U mnogim se u kućama i palačama nalazio i„tajni“ prolaz. On je ovdje služio tome da se iz prednjeg salona može ući u veliki salon, a da se ne mora koristiti glavno stubište. To je često u kućama ovog tipa da se rade prečice. U šali rečeno, ako gospar nije htio nekoga primiti, sluga bi rekao da domaćin nije doma, a domaćin bi mogao koristiti tajni prolaz i elegantno izbjeći susret.

Madonna della Sedia – kopija po Raffaellu
Jedna od dvije najpoznatije slikeu postavu je kopija po Raffaellu Sanziju pod nazivom ”Gospa s djetetom, sv. Ivanom Krstiteljem i četiri evanđelista - Madonna della Sedia”. Original se danas nalazi u Firenci, a ovo što mi imamo izloženo je kopija iz 16. stoljeća. Dosta crkava i muzeja po Europi ima kopije te slike jer je to bila jako popularna slika. Međutim, sve te kopije nastale su kasnije - u 17., 18. i 19. stoljeću, ali naša kopija je kopija iz vremena, iz 16. stoljeća kada ta slika nije bila javno izložena, već je bila vlasništvo nekih crkvenih velikodostojnika u Rimu. Cjelovita povijest ove slike i način na koji je pristigla u Dubrovnik nisu zasad poznati, postoji više teorija, ali možemo slobodno kazatida je onaj koji je u 16. stoljeću kopirao tu sliku vjerojatno imao pristup originalu koji nije bio javno dostupan, dapače, bio je dobro čuvan.

Salon sa zlatnim stropom
Možda je 'najveći hit' palače salon sa zlatnim stropom ili tabulatom. To je drveni, rezbareni i pozlaćeni oslikani strop koji pripada razdoblju kasne renesanse i koji je preživio Veliki potres u 17. stoljeću. Iz arhivskih se izvora zna da je u Dubrovniku bilo ovakvih ili sličnih drvenih, raskošnih i lijepih interijera koji ustvari pokazuju kakvo je bilo bogatstvo, ali i ukus tog prijepotresnog Dubrovnika. Nažalost, radi Velikog potresadanas praktički nema ovako sačuvanih primjeraka, ovo je najbolje sačuvani primjerak u Dubrovniku, ali i puno šire. Postoji još jedan, a taj drugi je u palači Skočibuha-Bizzaro, ali nije ovako raskošan, nešto je skromniji. Ovo je jedinstveno i spektakularno samo po sebi. O njemu se zasad ne znamo puno, a to će biti poticaj za neko daljnje istraživanje. U njemu se prikazane alegorijske figure glazbe, astronomije, pjesništva i slikarstva što je opet vezano za učenost tih renesansnih Dubrovčana koji te muze odnosno alegorijske figure prikazuju.







Mali tabulat
U istoj prostoriji sa zlatnim tabulatom je i mali tabulat koji se zove i Dijanin tabulat zato što je u njegovom središtu božica Dijana ili grčki Artemida. Osim što je to božica je šume, lova i prirode, ona je, što se često zaboravlja, i božica svadbe i poroda tako da ima i taj kontekst. U pjesničkim poslanicama mnogi renesansni pjesnici šalju pirne pjesme, pa se referiraju na Dijanu tako da je moguće da ima i to značenje.



'Putujući' triptih
- Nije poznato što je izvorno bilo smješteno u ovoj prostoriji s velikim i malim tabulatom, vjerojatno je tu bio neki reprezentativni salon, ali ono što znamo – sredinom 19. stoljeća kad je ova palača kupljena za potrebe Dubrovačke biskupije - ova je prostorija postala kućna kapelica. Tu je bio oltar, a pored sakristija. Zato smo namjerno u središte prostorije postavili jedan triptih kao memento na nekadašnji oltar, taj je triptih vjerojatno druga najpoznatija slika u palači. Često mi kažu vodiči kako je to ”putujući triptih”, a to je flamanski triptih ”Poklonstvo kraljeva” čiji autor zasad nije sigurno utvrđen ali je vjerojatno Pieter Coecke van Aelst, jedan antverpenski slikar iz prve polovice 16. stoljeća ili netko iz njegovog kruga. Triptih je slavan po tome jer su ga dubrovački poklisari nosili sa sobom svaki put kad su išli u Carigrad na osmanski dvor. Riječ je o sklopivom oltaru koji je putovao na relaciji Dubrovnik-Carigrad i obrnuto vjerojatno nekoliko desetaka puta; zato je vezan za dubrovačku diplomatsku povijest kao jedna zanimljiva anegdota.





18. studeni 2024 09:50