Dubrovačka umjetnica i konzervatorica-restauratorica Ana Požar Piplica otvorila je u Galeriji Otok Art radionice Lazareti izložbu „Mali ritual 2020“.
- Ana Požar Piplica u suptilnoj maniri, negdje na nekim začudnim obalama gdje se voštani satovi otapaju, ostavlja predmetnost vremenu da se ga rastali. Freske probija korijenje i vlaga, voska se grebe i savija, prostore proždire šuma. Svojom događajnosti radikalno ne ukida, ali istiskuje, svaku predmetnost nauštrb vremena. U vremenu je vrijeme samo. Njezina događajnost nije onaj bljesak trenutka, eksces ili krik, već dugotrajnost procesa, sporost sušenja i sagorijevanja. Za nju jednostavno treba vremena. I tu ulazimo u opis njezinog umjetničkog stvaranja kao ne isključivo čin pojedinca i njegova nadahnuća, rezerviran samo za osamljenika-genija. Ana Požar Piplica prebacuje stvaranje u prostor kojemu je posrednica, druidska predvodnica, Radagast, lanac u kojem je tek karika, ona koja ukazuje na već postojeće oko nas, u plesu orkestrira ljudima i predmetima. (…)
- Njezini radovi će možda i pokušati na nešto upozoriti, na nešto potaknuti, ili promijeniti. Ali duboko u sebi znaju da je sve gotovo, i ono što je bilo i ono što ima biti. Oni bivaju u tom procijepu gdje nema zablude da je prošlost bila bolja, kao ni nade da bi budućnost mogla biti, ima samo prihvaćanje onoga što je sada. A sada je upravo vječna izmjena, da iz već ranijeg stvorimo novo: čekanje da svijeće izgore u neuslišanim molitvama, čekanje da kristali vežu pigment uz žbuku. Ana Požar Piplica zna i sama da smo ovdje samo kratkotrajni tuđinci i da je bilo koje pitanje koje čvrsto postavimo izlišno jer odgovora nema. Pa tako ni ono: Mogu li ostati? Jer zna da ne može. Barem ne ovakva kakva je sada. Stoga, na to odgovara znanjem i nadom jedne uzaludne rabote koja je sama sebi dovoljna. Kao i jedan život, napisao je u popratnom tekstu Josip Klaić.
O izložbi je više rekla i autorica.
- Mi smo zapravo snimili ovaj film „Mali ritual“ u četvrtom mjesecu, kad je bio prvi 'lockdown'. Mislim da je čak bilo ograničenje do sedam osoba, tad još nije bilo sigurno što sve moramo nositi, a nosili smo i rukavice. Imala sam ideju snimanja u Konavoskim brdima, ali onda se dogodila ova situacija s maskama pa je taj dodatni element bio baš dobro došao. Zapravo, u zadnje vrijeme se bavim snimanjem u brdima, zanimljivo mi je to. Surađujem s Nikolom Kapidžićem i njegovim studijem „Vizir“ jer mi se nekako čini najboljim brdo i ljude u tom prostoru snimati dronom, da nekako imaš tu izdvojenost od njih i prirode, a opet oni postaju dio toga i to mi se čini najboljim načinom jer ja nemam iskustva sa snimanjem dronom i zato smo to napravili u suradnji. Čini mi se da to dosta dobro ide tako da ćemo nastaviti, istaknula je Požar Piplica.
Posebno mjesto u projektu zauzima šuma.
- Šuma je meni puno toga, ne mogu to definirati nekim jednostavnim riječima. Ali, ona bi trebala svima nama značiti puno više. 'Igram' se malo s tim pa donosim lišće duba iz Konavala jer ga u Dubrovniku više nema, postavljam nekakva pitanja budućnosti, znamo li živjeti s tom prirodom ili se stalno s njom borimo, otimamo nešto, uništavamo, kao 'smeta' nam nešto pa se na kraju prepadnemo nje… Nekakav čudan odnos imamo s prirodom, nikako da uspostavimo normalnu komunikaciju! To me trenutno zanima, zanima me to kroz različite medije. Imam kontakt s prirodom jer živim u Konavlima, imam svoj đardin, ali mislim da je više problem mlađe generacije. Ja već spadam u generaciju koja je dosta možda i loših stvari učinila prirodi, ali ovo je više upućeno mlađoj generaciji koja će morati imati puno suptilniji odnos prema prirodi nego što smo ga mi imali, poručila je umjetnica.
Izložba je realizirana u suradnji Umjetničke radionice Šarena jezera i Art radionice Lazareti. A rad Art radionice Lazareti i izložbu omogućili su i podržali: Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Dubrovnik.
Izložba se može se pogledati svakim radnim danom do 17. ožujka, a radno vrijeme Galerije Otok je od 12 do 18 sati.