Marinko Mavrović je skočio u zagrljaj vrataru Ivu Jukiću, Mato Stanković, kojem je bio pomoćnik, samo što nije zaplakao od sreće. Hrvatska je u Spaladium Areni slavila pobjedu protiv Ukrajine, te plasman u finale. Bilo je to 6. veljače 2012. godine. Eto, točno deset godina će bit na dan kad će se u Nizozemskoj znati tko je (novi ili možda stari) prvak Europe.
- Leti vrijeme. Ne znam kako je drugima, ali meni se čini kako je to bilo jučer. Znaš čega se prvog sjetim. Strašne zime, snijeg je okovao Dalmaciju, nije se moglo u Splitu izaći na ulicu. Mi smo prethodno u skupini dobili Rumunjsku i Češku, obje utakmice s pogotkom razlike, osvojili prvo mjesto, te izbjegli Španjolsku u četvrtfinalu. I kako je bila hladnoća, kako je sve stalo, ako se ne varam, pola Dalmacije je tog dana bilo bez struje, mislio sam, ako dođe u dvoranu 500 ljudi na to četvrtfinale, bit će dobro. Protiv Rumunja i Čeha, kad nije bilo tih vremenskih neprilika, imali smo podršku 7,8 tisuća ljudi. I onda uđemo u Spaladium Arenu na utakmicu protiv Ukrajine, a na tribinama 10.000 naših navijača. Evo, opet sam se naježio... – 'skoknuo' je aktualni hrvatski izbornik u 2012. godinu, na četvrtfinale protiv Ukrajine. Penali su odlučivali na kraju. Hrvatska je pogodila sva tri penala, a Ukrajina samo jednog od četiri, te je slavlje moglo početi. I tad je nastala ta slika s početka priče.
- Završnica se igrala u Zagrebu, a tamo nas je dočekala puna Arena. Mali nogomet je bio tih dana glavna sportska vijest. Znam kako je onih gotovo 15.000 gledatelja u Areni bio rekord Europskih prvenstava, a čini mi se kako je još. Trebalo bi provjeriti, ali mislim kako jest.
U pravu je Mavrović, nikad više gledatelja nije pratilo utakmice malonogometnog Eura. Hrvatska je na kraju bila četvrta, Španjolska prvak, Rusija doprvak, a Italija treća. To četvrto mjesto je najveći uspjeh hrvatske malonogometne reprezentacije.
- Je li to moj najdraži uspjeh? Ha, ja bih ipak istaknuo drugo mjesto s juniorskom reprezentacijom na Europskom prvenstvu. Ne zato jer sam bio izbornik juniora, već jer je to naša prva i do danas jedina medalja s velikih natjecanja. Stoji, četvrto mjesto na Euru 2012. najveći je uspjeh seniorske reprezentacije... Ma, meni su oba ta trenutka draga.
Kad je krajem 2020. godine, nakon neuspjeha reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo postao izbornik, naslijedio Stankovića, nema tko nije isticao to drugo mjesto juniora, prvu medalju hrvatskog malog nogometa na velikim natjecanjima, te istaknuo: Neka Mavrović bude uspješan sad i sa seniorskom reprezentacijom! Osjećate li pritisak zbog toga?
- Pritisak je uvijek, a on je svakako već kad ste izbornik reprezentacije, međutim, tako je svim izbornicima u bilo kojem sportu. Svi mi imamo svoje snove i želimo ih ostvariti. Ako ćemo se sad okrenuti Europskom prvenstvu, koje za desetak dana počinje u Nizozemskoj, onda ću reći kako Hrvatska ima kvalitetu, ali se isto tako zna tko su favoriti. U toj ulozi su Španjolska, Rusija, Portugal, koji je aktualni svjetski i europski prvak, zatim Azerbajdžan... Mi smo druga jakosna skupina. Idemo na Euro s ciljem proći skupinu, izboriti četvrtfinale, a nakon toga je sve moguće.
Favorit naše skupine je Rusija, prije nje Hrvatsku čeka Poljska, a u zadnjem kolu Slovačka. Prva dva mjesta vode u četvrtfinale.
- Ključ je prva utakmica s Poljskom. Ta utakmica će odraditi naš put. Svaka reprezentacija koja je izborila Euro je dobra reprezentacija. Nadam se samo kako neće biti problema s koronom. Nje me je strah, a meni je ona u jednu ruku, smiješno zvuči, čak i pomogla. Zbog nje su odgođena dva kola domaćeg prvenstva, koja su se trebala igrati sad, a prije Europskog prvenstva. Mi smo se trebali okupiti tek 15. siječnja, a ovako je okupljanje reprezentacije tri dana prije, 12. siječnja. Istina, imamo zbog korone problema. Kristijan Čekol iz Futsal Dinama i Duje Kustura iz Olmissuma su pozitivni, a možda je to ružno reći, ali pozitivni su u pravo vrijeme, te očekujem kako će i oni s nama, možda tek koji dan poslije, raditi pripreme. Pazite, kad govorimo o koroni, svi imamo iste probleme. Vidjeli ste što se događalo na Svjetskom prvenstvu rukometašica, sad na pripremama naših rukometaša za Europsko prvenstvo...
Objavili ste širi spisak igrača za Euro, na njemu je 18 igrača, a 14 ih igra na EP-u.
- Ukupno će 16 igrača putovati na Euro, da, a 14 ih igra, tj. 14 ih može bit u zapisniku utakmice. Od te dvojice na tribinama jedan mora biti vratar. Dakle, dvojica će otpasti uoči puta na EP. Kao igrač sam mrzio pojam širi spisak. Nema gore stvari nego dan uoči puta reći igraču, koji je prošao kompletne pripreme, kako ne ide na veliko natjecanje. Međutim, kad si izbornik, tad je drugačije jer nikad ne znaš što se može dogoditi tijekom priprema, hoće li se netko ozlijediti, te ne možeš odmah odrediti konačni popis putnika. Sad zbog korone je to još više izraženo, te zbog toga na svakoj poziciji imamo po jednu rezervu.
Među 18 kandidata su i dvojica, koja su igrala 2012. godine (Dario Marinović i Tihomir Novak).
- Njih dvojica su i danas među našim stožernim igračima, među stožerne igrače spada, naravno, Franco Jelovčić, Žarko Luketin, Josip Suton... Imamo iskusne, ali imamo i mlade igrače. Stožerni igrači su prevaga, ali bez mladih ne mogu, kao što ni mladi ne mogu bez stožernih igrača jer nemaju potrebno iskustvo. Starijima trebaju mlađi zbog fizike, mlađima treba iskustvo starijih i tu treba pronaći koheziju
Bili ste igrač koji je 'pisao' početak priče mini 'Vatreni', a od 2010. pomoćnik izbornika, sad izbornik.
- Da, ali moja generacija, kad smo igrali, nije imala prilike nastupiti na velikom natjecanju. Pamtim na neslužbenom prvenstvu svijeta pobjedu protiv velike Španjolske s 3:1, te 1994. sam s Uspinjačom bio klupski doprvak Europe. Nisam išao 1999. godine na Europsko prvenstvu u Granadu, prvo veliko natjecanje na kojem je nastupila Hrvatska, kao ni 2000. godine na Svjetsko prvenstvo u Gvatemalu iako sam bio aktualni prvak Hrvatske. Meni, i mom bratu Zdravku, kojeg također nisu zvali, bilo je zbog toga krivo. Mislim kako smo mogli pomoći. Danas, ako bi trebao usporediti to moje vrijeme, i ovo sadašnje, rekao bih kako je mali nogomet napredovao, ali napredovali su svi sportovi. Danas napadač, ako ne igra obranu, ne valja. Ako nisi fizički jak, ne možeš igrati. Danas tko ne donosi brzo odluke na terenu, taj nema što tražiti u igri. Sjećam se riječi legendarnog rukometaša, nažalost pokojnog Zlatka Saračevića, koji je rekao kako on danas ne bi mogao pratiti ovaj ritam. Po meni je taj napredak u svim sportovima itekako vidljiv u malom nogometu.
Mavrović četvrti put s Hrvatskom na EP-u, prvi put kao glavni na klupi.
- Uvijek sam davao sve od sebe. S Matom Stankovićem sam stekao iskustvo, i hvala Matu na podršci, koju je iskazao dok je bio izbornik, a i nakon što sam ja preuzeo od njega kormilo. Znate, nismo baš uvijek realni. Očekivanja su uvijek velika, a mnogi ne znaju kako naši igrači nisu profesionalci, pogotovo oni koji igraju u domaćim klubovima. Naš najbolji igrači igraju na malonogometnim turnirima, ako igraju Kutiju šibica onda igraju pet plus jedan, a ne, kao što igraju u klubu i reprezentaciji, četiri plus jedan. Igraju tad i s velikom loptom. Ne možeš im reći kako ne mogu igrati, jer im je to jedan od načina da nešto zarade. Takve probleme nemaju reprezentacije prve jakosne skupine, a mi očekujemo da te reprezentacije prve jakosne skupine dobijemo. Vratit ću se na naš posljednji nastup na EP-u, 2016. u Beogradu. U skupini smo imali za suparnike Rusiju i Kazahstan. Prvi su godinama u samom vrhu, a Kazahstan je reprezentacija koja ima, kao i Rusija, Brazilce u svojim redovima. To je bila najteža skupina na EP-u, a malo je nedostajalo da prođemo skupinu. Protiv Rusije smo odigrali neodlučeno, a bili smo bliži pobjedi. U Belgiji smo na EP-u 2014. izgubili četvrtfinale od Italije, tako malo je nedostajalo za uspjeh, a Italija je na kraju uzela naslov prvaka. Moramo biti objektivniji. To hoću reći – naglasio je Mavrović.