Glumac, pjevač, redatelj, skladatelj, suprug i otac,... da ne nabrajamo više, zvučat će kao na spomeniku, a i nećemo jer niz onoga što radi još nije ni blizu gotov. Prije svega Cavtaćanin, dijete i Cavtata i Grada, dijete Igara, kazališta, ljetnih kina i svirki na otvorenome, ali i dijete rata, sve je to Nikša Kušelj, čovjek koji je u toliko projekata, a sve jedan zanimljiviji od drugoga, da ga je teško staviti u bilo kakve okvire. Ljeto u Gradu, zime u Zagrebu njegova su rutina već desetljećima, kako to volimo reći, dubrovački glumac na privremenom radu u Zagrebu, trenutno uživa čari previsokih temperatura, svakodnevnih prometnih gužvi i dijeli mrski ali i onaj najljepši dio ljeta sa svojim sugrađanima. No ne žali se previše. Čeka jesen, kaže i namiješta litrenku vode 'za puta'. Treba se uzverat' do Montovjerne po zvizdanu i bit' pri sebi za sve što taj dan mora.
Suprug dubrovačke fotografkinje Mare Bratoš koja je nedavno proslavila velikih 27 godina rada sjajnom izložbom, odmah govori da nema potrebe za slikavanjem portreta za novinu. 'Ima ih Mara, ti su mi draži', i s nokta rješava prvu organizacijsku zavrzlamu srca ljeta – kako uhvatiti fotografa kojeg rastežemo k'o žvaku između milijun događanja dnevno, da nam 'opali' dvije, tri.
Nostalgija na najjače
Skok na mnogima najljepše, najplodnije, najuzavrelije i najopuštenije doba života – osamdesete. Jer to je i najvažniji povod priče, a Nikša će ga, uz suradnju brojnih vrhunskih profesionalaca Hrvatske iz svijeta glazbe, kazališta, književnosti i nostalgije na kamione, staviti u svojevrsni mjuzikl.
-To je doba kojeg se svi najradije sjećamo, budimo iskreni, i po pitanju kreativnosti, i glazbe, sporta, života, bili smo na vrhu Europe, da ne rečem svijeta, po svemu. Mi koji smo to doba imali priliku živjeti i danas smo nekako 'zapeli' u njemu. Ali vidim i druge, mlađe, koji znaju svaku riječ pjesama bendova iz Novog vala, ljude u našim godinama i starije koji se sjećaju tih detalja, priča, anegdota, susreta, tog neopterećenog duha vremena u kojem smo živjeli, i drago mi je to. Imamo se čega i sjećati. To je nešto što dugo vremena u meni čuči, taj spoj glazbe i kazališta. Glumci su jako zahvalni za raditi takve stvari, jer drugačije izvode te pjesme, glumac se drugačije unosi u pjesmu, ne nužno vokalno, nego kao u ulogu, drugačije je vidi i osjeća, pa je i to izazov." - priča Nikša dodajući da će taj glazbeno-scenski događaj na vidjelo izići možda već dogodine.
-Tu je Grad kao Grad tada, VK Jug tada na vrhu Euorpe, Dubrovačke ljetne igre sa svojim tada sjajnim repertoarom i domaćim i svjetskim najvećim imenima, divnim predstavama, Igre u pravom smislu riječi 'igra', kad su domaći bili integrirani u ama baš sve, gdje se činio život, pa onda muzičari koji su na sto strana svirali u ta doba, Linđo koji u to vrijeme putuje planetom, Lero je tu... Nešto me to silno veseli. Ivana Lovrić Jović, sjajna spisateljica, napravila je libreto, Ante Gelo je tu koji je vrhunski glazbenik, bit će nas... Polako to slažemo, ima još tu niz stvari potrebnih za ostvarenje, kreativni dio je već uglavnom složen. Vjerojatno bi se izvelo u gradu, ali radimo još na tome. U tom sam projektu sve pomalo, glumačko-redateljsko-glazbeni đir u kojemu trenutno odlično plivam, a s druge strane, to nije sve!" - nastavlja Nikša koji je u pandemiji, koju od milja zove 'panda' kreativno procvjetao, napisao stihove, glazbu i izveo pjesme za svoj album 'Incognito & In flagranti', južnjački, mediteranski, nostalgičan i romantični zvuk kojeg bi, da smo glazbeni kritičari, ocijenili izvrsnim, ali nismo, pa smijemo o tome samo onako, lokalpatriotski i subjektivno, kao ljubitelji muzike.
Mostovi - simbol ljubavi
-Meni je 'panda' bila zaista kreativno sjajna, nekako sam se otvorio i odvažio napraviti neke stvari koje dugo želim. Napravio sam ploču, svima se sviđa, za mene je to logičan nastavak svega što radim, zanimljiva je, akustična, Dubrovnik je veliki dio nje. Tu ima i one prave gorčine i lijepih boja okusa i mirisa, čak sam dobio i vrlo dobre kritike ozbiljnih muzičkih kritičara, napravio sam i spot, sad ćemo pomalo imati i promocije. Glazba je nedjeljivi dio umjetničkog djelovanja, lijepo se poklopilo, film, kazalište i glazba, ovdje postoji dosta dobrih razloga da se takve stvari rade jer Dubrovnik ima i sjajne muzičare i pisce i zašto to ne spojiti u nešto što ide zajedno."
U tijeku je i još jedan projekt, njemu a i njegovoj Mari, jako blizak srcu, a to je dokumentarac o Odredu naoružanih brodova.
-To su neke čudne okolnosti, tako se poklopilo da sam ja bio najmlađi član ONB-a, a moja Mara je kćer Miljenka Bratoša, čovjeka koji je skupa s Rudijem Butkovićem, Aljošom Nikolićem, Vladom Onofrijem, Vidom Bogdanovićem, i da ne nabrajam, znamo ih svih iz ONB-a zaslužan što mi danas uživamo u svemu ovome. Tako su mojoj kćeri Pavli i pape i nono bili u ONB-u, Mari i otac i muž, i tako se sve nešto neobično ispreplelo u svemu tome. Dobro je da se to radi polako i promišljeno, a dobar je i vremenski odmak za to. Evo recimo, kad smo otvarali Pelješki most dogodilo se da sam bio u ulozi glumca, a negdje u sebi sam im'o taj osjećaj da sam u tom trenu pripadnik ONB-a, jer svi znamo da su oni zapravo prvi napravili taj most na način koji je još uvijek nevjerojatan. I koliko god je lijepa ideja bila da se most zove po Oliveru, dobro je da se zove Pelješki. Evo, vidjeli smo da je prema Korčuli napravljen taj jedan drugi muzički, neslomljivi, emotivni most zbog Olivera, jedan je to od najljepših mostova."
Prvo završi, onda počni!
Njegov album s kojim je jako sretan uskoro će pomalo u promociju.
-Pjesme su metafore od rodnog grada i osjećaja pripadnosti-nepripadnosti, ima jedna što se zove 'Poljubi i bježi', što dovoljno govori (smijeh). Ima jedna o ljudima koja lijevaju zvona, koliko je dobar sluh važan za život." - priča Nikša. Dodajemo: 'Sreća da imaš sluha."
"Pa može se i tako reć!"
U finskom filmu nedavno je imao malu ulogu, snimao je i strani film 'Strike back' gdje je igrao Rusa.
-A naravno, ti stranci kad dođu ođe njima smo mi uvijek Rusi u filmu. Ali to ovdje nije bilo važno. Bitno je, kad smo govorili o sluhu, da mi je tu dobro došao, jer sam morao naučiti ruski u 9 dana. Ali ono što je najvažnije je iskustvo rada na takvoj golemoj produkciji, a to je neprocjenjivo. Snimao sam i dokumentarac 'Priča o čovječnosti', dirljiva, interesantna, o bolnici u Pakracu, sad smo je u Rimu prikazali, Talijanima je to bilo dirljivo, oni vole pokazivanje emocija. I u HNK imam svoje glumačke obaveze koje sa zadovoljstvom radim." - priča Nikša koji se, očito, ne zaustavlja, no najnovija 'beba' mu je režija koja mu, dodaje, prirodno ide iako je dosta zahtjevna, no spada u uži krug njegovih interesa.
-Režija nije jednostavna, kompleksna je, sviđa mi se i oduvijek je to tu negdje bilo u meni, a sad se negdje uhvatila prilika za to. Nisam se baš 'bacio' u to, već sam se okušao u posveti Arsenu, u 'Arsenalu ljetne noći', a potom i koncertom zapravo novovalnim tulumom u Zagrebu u sklopu Ljetnih večeri HNK."
Što dalje?
-A ne znam, zasad sam odradio i radim stvari koje prije nisam, a što će biti nakon toga – nemam pojma. Kad dovedem sve do kraja znat ću što bih dalje!"