Školovanje i život profesionalne balerine sve je samo ne lagan. Beskrajni sati vježbanja, umor, iscrpljenost, dani za koje vam se čini da im nema kraja... Ali tu je i neopisivo zadovoljstvo i sreća jednom kad otplešete sve na čemu ste radili i to baš onako kako ste htjeli - pričaju nam uzbuđeno uoči premijere pročelnica Baletnog odjela Tea Prkačin i profesorica baleta Alida Vuković.
Baš danas, u petak, na sceni Kazališta Marina Držića zaplesat će dubrovačke balerine i spojiti se s glumcima KMD-a u dramskoj predstavi s plesnim elementima 'Orašar'. Svi znamo koliko je Orašar popularan posebno u predbožićno vrijeme i kod nas i u svijetu, zadnjih godina vlada pomama za tim likom iz prilično krvave priče kojoj su ti 'nezgodni' elementi odavno uklonjeni, a priča je i da figurica Orašara u domu nosi sreću, pa se posrećilo i Baletnom odjelu Umjetničke škole Luke Sorkočevića postavivši ovu predstavu na scenu usput slaveći veliku 30. obljetnicu rada. Pročelnica Baletnog odjela Tea Prkačin i profesorica baleta Alida Vuković, uz sve ostale kolegice u nevjerojatno kratkom roku od dva mjeseca iskoordinirale su apsolutno sve i 60 balerina uz jednog plesača angažirale su u ovoj predstavi kojoj se baš svi vesele.
Dubrovački Orašar
-Ogromna je to predstava, no zbog epidemioloških mjera na sceni ne smije biti više od 5-6 osoba, a i u publici je dozvoljeno samo 80 gledatelja. Zato smo se organizirale kako smo najbolje mogle, po satima, danima, po izlascima na scenu, po vježbanju, ma sve je nekako komplicirano odrađivati ali ono najvažnije, nijednom u drugi plan nije pao konačni cilj – zaigrati Orašara na sceni. A zašto ta predstava, koja zapravo nije klasični balet, nego originalna dramska predstava s plesnim sekvencama? Pa eto baš zato jer tu mogu sudjelovati sve naše plesačice, jer je suradnja s KMD-om tako sjajna, kazalište nam je dalo scenu, kostime, baletne kostime napravila je dugogodišnja majstorica šivanja baletnih kostima Renata Sekulović, rekvizite, ljude i toliko potreban poticaj da se i naše balerine nađu na sceni, što im je jednostavno neophodno u školovanju” – priča nam Tea koja je s kolegicama oduševljena kako glumci kazališta obožavaju njihove plesačice.
-Pripreme su dosta komplicirane, mjere nam otežavaju život, a ekipa iz teatra je tako pozitivno nastrojena prema našoj djeci da ih ne možemo dovoljno nahvaliti i zahvaliti im.”
A balerine svih uzrasta silno se vesele jednoj ovako velikoj predstavi i nastupu za kojeg je takva jagma za kartama da ih praktički za prvih nekoliko izvedbi više i nema. No izvedbi će, nakon večerašnje premijere, biti poprilično i protegnut će se, kako je za Orašara i red, i kroz prosinac, pa će svi koji je žele vidjeti uspjeti i pogledati. Sinoć je održana i otvorena generalna proba upravo iz tih razloga, uzbuđenje je ogromno.
-Samo da nam samoizolacije ne pokvare sav ovaj trud i rad! Imamo zasad samo jedno dijete u samoizolaciji, svi ostali su zdravi, pazimo se i čuvamo, držimo se mjera i zapravo dosad nismo imali nijedan problem ni slučaj zaraze, pa čvrsto držimo fige da će tako i ostati” - priča nam profesorica Alida Vuković. Završavamo s 'crnim scenarijima', premijera im se smiješi i otkriva jedan od gorućih problema – nedostatak dvorane, velike scene, koja bi služila svima i koja je zapravo neophodna za izvedbenu umjetnost svih vrsta.
Kad bi barem...
-Mi uvijek imamo završne predstave, ali scena je mala, to jednostavno nije dovoljno čak i bez epidemioloških mjera. Jasno, za plesače je potrebna puno veća kvadratura. Nismo samo mi u pitanju, koliko je plesnih klubova koji se bore za dvadeset neadekvatnih kvadrata, da ne govorimo o nastupima. Snalazimo se, ali se i nadamo da će se konačno izgraditi kakva koncertna dvorana, multifunkcionalna, za svih i za sve. Dotad, pokušat ćemo iz ograničenog prostora izvući najbolje što možemo.”
Interes za balet je uvijek velik, plesačica je uvijek jako puno, a ove godine nakon 19 godina otvoren je i odjel srednje baletne škole s pet plesačica, nadaju se kako toj brojci nije kraj, već da će u idućim godinama odjel puniti dvorane. No muških plesača – nema.
-Pa nije da nije bilo interesa, ali živimo u malom gradu, djeca su prilično loše nastrojena prema muškim plesačima klasičnog baleta, bude tu svega, nije to lako izdržati, ali nadamo se da će se to promijeniti, zaista bi nam trebalo muških plesača. Evo sad gledamo Mihaela Tošića, plesača odraslog u plesnom studiju Step'n'Jazz, mladića koji je upisao školu u Londonu, on kad izađe na scenu, ta su njegova energija i talent nevjerojatni, nije nikad išao na klasični balet ali se u tren oka prilagodio kao da jest i sjajan je. Odlično se nadopunjava s našim plesačicama i baš se veselimo premijeri” - pričaju profesorice baleta koje su svoje špice, kad su u pitanju plesni nastupi, davno objesile o klin i posvetile se pedagogiji i učenju mlađih generacija.
„Teška je karijera balerine, ne dozvoljava ništa drugo, a ograničenog je trajanja, ne možete dovijeka plesati, tijelo to ne dozvoljava. Ne možete uz to uskladiti svakodnevni život, pa ili ćete zatomiti želju za obitelji, djecom i 'normalnim' životom i posvetiti se baletu do kraja, ili ćete završiti plesački dio i ostvariti sve ono što želite i još uvijek se na najljepšoj razini baviti baletom učeći mlade. To smo napravile i sretne smo zbog toga.” - priča Tea.
Upornost, rad i sreća
I Alida dodaje: „Ma nikad se više ne bih vratila u vrijeme školovanja! To ludilo od sata do sata, sad je ovo, onda je ono, dok navečer ne padneš s nogu i onda što? Na kraju nemaš to neko zadovoljstvo ovime čime se baviš u što si uložio pola života. A ovdje, kad vidimo našu djecu kako napreduju, kako uče i sve su bolje i bolje, kako su uporne, nema većeg zadovoljstva. A moramo dodati i zahvalu profesorima pogotovo u srednjim školama koji im izlaze ususret. Jer plesati pet – šest sati, pa ići u školu i ispunjavati sve obveze, pa opet vježbati nekoliko sati, nikako nije lako, a djevojke pokazuju da ne žele odustati od baleta zbog drugih obaveza.”
Srednja baletna škola korak je koji vodi k profesionalnom bavljenju plesom, no za takvo nešto mora se u velike gradove koji imaju baletne ansamble i velike scene te publiku koja je imala tu sreću da je 'odgojena' s baletom. U Dubrovniku pak vlada zadovoljstvo što se djeca uopće mogu dovesti i do tog koraka pred odlazak dalje. Od prvih koraka malih balerina pedagoginje su one koje ih najviše potiču, a kad dođe do odluke što dalje u malo starijoj dobi, taj ples ipak iziskuje neke tjelesne proporcije.
-Ne inzistiramo na takvim stvarima, ali činjenica je da balerine moraju biti vitke i vretenaste, imati neke tjelesne proporcije uz talent, upornost i nekakav umjetnički osjećaj.
No to je umjetnički izraz kod kojega možete puno raditi, biti talentirani imati sve što je potrebno, a da ipak ne ostvarite sve što ste željeli, to je jednostavno tako. Uza sve potrebno je puno, puno rada, odricanja i sreće. Zato se maksimalno trudimo da naše plesačice uživaju u onome čime se bave, da im ne postane teret i dril koji će ih odvratiti od baleta. Ma s djecom je najbolje i najljepše, bolje nego s odraslima!” - slažu se Tea i Alida koje neprekidno pričaju o svim detaljima večerašnjeg nastupa kojeg je, slažu se svi protagonisti, maestralno režirao Paolo Tišljarić po tekstu Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmana u adaptaciji Lade Kaštelan. Eto, nećete više morati na Orašara u Split, Zagreb ili u inozemstvo, čeka vas u dubrovačkom teatru!