Uz brojne premijere a i suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama, 2024. je za Kazalište Marina Držića posebna i po dva nova člana ansambla, mlade glumce Antonija Agostinija i Nikolu Radoša. Jedan je početkom travnja zamijenio Branimira Vidića Fliku koji je nakon četiri desetljeća umjetničkog rada pošao u mirovinu, a drugi je početkom listopada zamijenio Zdeslava Čotića koji se pridružio ansamblu splitskog HNK-a.
Egzistencijalna sigurnost
Tijekom upisa starije sestre u tadašnju Glazbenu radionicu u Jastrebarskom, gradu iz kojeg dolazi Antonio, kao petogodišnjak je ničim izazvan tražio od roditelja da i njega upišu i tako je službeno postao prvi učenik sada možda i najtrofejnije osnovne glazbene škole u Jastrebarskom!
- Paolo Tišljarić me vidio godinu dana nakon mog diplomskog, kad je otprilike stigao i poziv, kaže Agostini koji je za diplomski rad dobio Rektorovu nagradu.
Prije nego što je službeno postao član ansambla, počeo je raditi na predstavi “Umišljeni bolesnik” u režiji Lee Anastazije Fleger. Nakon tog prvog angažmana u KMD-u, zaigrao je konte Karla u “Kafetariji” u režiji Paola Tišljarića, pa s kolegom Radošem u Držićevom “Arkulinu” u režiji Marine Pejnović.
Diplomska predstava s kojom je u veljači 2023. gostovao u Dubrovniku bila je “Ana Karenjina” u režiji Dore Ruždjak Podolski u čijoj je klasi i diplomirao.
Radošev put do glume bio je sasvim različit. U drugom srednje priključio se dramskoj skupini i ostao zamijećen. Nakon gimnazije otprve je upisao preddiplomski studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Da nije uspjelo s glumom, vjerojatno bi studirao povijest, engleski jezik i književnost, medijsku kulturu, kulturologiju... Završio je potom diplomski studij glume i lutkarske animacije na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Do online natječaja za posao, nije nikad prije imao doticaja s dubrovačkim teatrom. Radio je na nezavisnoj sceni, tijekom audicije u KMD-u na predstavi u Zagrebu, no sudbina mu je odredila najjužnije hrvatsko kazalište.
- Doslovno sam prvi put u KMD kročio na prvoj probi, priča Radoš kojem je prva uloga na Velikoj sceni dubrovačkog teatra bila je upravo u “Arkulinu”.
Da im se nije dogodio KMD, vjerojatno bi kao slobodni umjetnici prihvaćali svaki novi angažman. Smatraju se sretnicima što su postali dio ansambla i što im je to donijelo egzistencijalnu sigurnost.
- Lijepo je i biti slobodnjak i ići od projekta do projekta, ali na kraju dana moraš i razmišljati o tome da ćeš jednog dana u mirovinu, a što će onda biti? - navodi Radoš, a Agostini dodaje:
- To je jedini način da kao dramski umjetnici, kojih je u Hrvatskoj svake godine najviše 40 sa svih akademija, imamo staž, mirovinsko, zdravstveno i stalna primanja, napominje Agostini.
Kad je postao član ansambla, promijenila mu se slika o kreativnom radu.
- Mislio sam da je to mala, utopijska zajednica ljudi koji se zatvore i promišljaju o velikim ‘Weltschmerzovima’, ali nije, to je posao kao i svaki drugi. Ako je vjerovati predaji, KMD je kao zgrada najstarije planski izgrađeno kazalište na svijetu, a uz parišku opernu kuću možda je jedino kazalište koje na stropu ima akademika - Bukovčev svod koji je i dalje u izvornom stanju. Ovdje je 100 godina prije commedije del arte nastala commedia del arte! A onda spoznaš da 14 članova ansambla ovog malog kazališta ima najmanji broj članova na najveći broj prvaka, a već dvije sezone je najveća produkcija u hrvatskom kazališnom miljeu, ističe Agostini.
Suradnja s redateljima
Kolege u Dubrovniku su ih lijepo primili. Radoš je imao iskustva s radom u ansamblu, što mu je bilo od velike pomoći kod prilagodbe. Vole surađivati s redateljima koji točno znaju što žele.
- Volim da su redatelji otvoreni za komunikaciju, ali i kad znaju presjeći. Dobro je kad dođu na probu s točnim planom i programom, komentira Radoš, a njegov kolega se nadovezuje:
- U kratkom hodu sam radio s renomiranim redateljima: Krešimirom Dolenčićem, Dorom Ruždjak Podolski, Reneom Medvešekom... U Dubrovniku sam definitivno iskusio najkompetentnije vodstvo i to vrlo nedavno. Nakon druge probe vrlo se jasno nametala činjenica da Marina Pejnović zna što radi ako govorimo o akcentima koje zna u slovo ili o nedostajućim dijelovima te djelomično sačuvane komedije. Cijelo vrijeme je čvrsto držala uzde procesa i jedino tako se moglo dogoditi ono što se zaista dogodilo, a to je da je “Arkulin” postavljen u 12 dana, što bi mogla biti i rekordna brojka, primjećuje Agostini.
S obzirom da su glumci u Gradu, osjećaju veliko strahopoštovanje prema dubrovačkom govoru, ali tako se odnose prema svakom dijalektu.
- Glumci starog kova su tehničari. Uzaludne su sve mistifikacije oko poistovjećivanja s licima, to je posao, treba prenijeti tekst, informaciju, a važno je da te se čuje i razumije, primjećuje Agostini te dodaje:
- U Hrvatskoj se najčešće glumac bira tipski. U književnosti je više muških nego ženskih lica, što je paradoks jer se na svim akademijama u Hrvatskoj upisuje više cura, otkriva Agostini.
Njegov kolega naglašava kako je zanat temelj svega.
Radoš favorizira uloge spletkaroša koji u pozadini drže sve konce u rukama ili njihovih pomagača, po mogućnosti komičnih. Ne preferira uloge plemenitih i dobrih protagonista koji samo trpe nepravde. Agostini je uglavnom igrao negativce, ali najvažnije je raditi u timu. Kao glumci iz uloge u ulogu moraju nanovo izvući to ‘nešto’ iz sebe za kreaciju lika.
- Meni se to događa s ponovnim igranjima predstave. Dogodi se, nekad ti nije dan, nekad nemaš snage ni energije, ali publika je i dalje tu i imaš dužnost profesionalno odigrati, dati minimalno ‘110 posto’, mišljenja je Radoš.
- Rekao je jedan moj profesor: ili jako ili nikako, samo jako i en face - kazuje Agostini kojemu se događalo da bi nekad toliko uronio u ulogu da bi kao dominantni dešnjak stvari činio lijevom rukom.
- Najčešće mi se to događalo s govorom. Radio sam predstavu u INK-u u Puli, prvi put sam se susreo s istarskom čakavštinom... I po povratku u Osijek sam počeo govoriti istarskim naglaskom, djevojka me upozorila! - prepričava Radoš.
- Mi u suštini odbacujemo navike koje smo kroz život stjecali u najvećem broju slučajeva da bismo što čišće i neutralnije mogli pristupiti rudimentarnoj radnji, a to je prenošenje informacije, pojašnjava Agostini.
Od nekih istaknutih ciljeva na svom putu prema kazališnim daskama bile su mu Dubrovačke ljetne igre.
- Nakon završetka pete godine cijela generacija je zaigrala na ceremoniji Otvaranja. Odradio sam sve probe, ali sam odustao jer nisam bio spreman. Time sam možda neslužbeno postao prvi glumac koji je odbio Ljetne igre i to u trenutku kad mi je avionska karta bila već u džepu! Godinu dana kasnije ipak na Otvaranju sjedim na Sponzi kao jedan od senatora i glumim u “Kafetariji”..., nabraja Agostini.
Djeca su najbolja i najgora publika
Radoš još nije stvorio sliku o dubrovačkoj publici, a Agostinija Dubrovčani već prepoznaju kao glumca iz KMD-a.
Pomalo se navikavaju se na Dubrovnik, a trenutno rade na “Cvilidreti” braće Grimm u režiji Tamare Damjanović kojoj je premijera 24. studenog. Raduje ih nastup pred mladom publikom.
- Puno mudriji i vještiji od mene su mi rekli da su djeca najbolja i najgora publika. Ako im ne držiš pažnju, radit će nešto drugo... Djeca su dvosjekli mač, neiskvarena ogledala tebe. Na sve što radiš u realnom vremenu dobivaš reakciju. Nema ništa ljepše nego razveseliti nekog klinca. Glumac bi u suštini uvijek trebao biti stanovito dijete, poručuje Agostini koji ističe kako bi slovenska riječ za njegovu struku bila puno točnija – ‘igralci’ jer im je posao da se igraju!
Radoš je svoja najbolja i najgora iskustva na sceni imao baš pred djecom. Pamti izvedbu u kojoj se nije mogao čuti zbog graje djece koja su došla po poklon za sv. Nikolu.
- A bude i divnih izvedbi kad dopreš do djece i gdje ti se smiju, čak i plaču jer su dirnuta... Dosta sam radio teatar za djecu, zahtjevno je, a i tu se vidi zanat kao temelj, osjećaj za ritam i pažnju, zaključuje Radoš.
Ova dva glumca radit će ‘velike’ i ‘male’ uloge za veliku i malu dubrovačku publiku, a uživanje u kazališnom trenutku na sceni i u parteru, ložama, s obje strane, bit će zasigurno izjednačeno.