Danas je u Gatima, srcu Poljica, uz spomen-obilježje pored mjesne crkve svetog Ciprijana obilježena 75. obljetnica talijansko-četničkog zvjerskog pohoda koji je ovaj kraj zavio u crno.
U samo jednom danu, što noževima, što puškama, u nezamislivom zločinačkom pohodu stradalo je 96 nenaoružanih civila, velika većina upravo iz Gata, ali i iz obližnjih Tugara, Čišala, Ostrvice, Zvečanja, Duća i Doca Donjeg.
- Sunce je toga dana brzo izgubilo svoj sjaj, a ljudi ovog kraja svoj mir. Tišinu su razarali krikovi i suze, dan se pretvorio u pakao koji je gutao i ljude i kuće. Dan dug kao vječnost - stoji otprilike u zapisima tadašnjeg župnika u Gatima Frane Mihanovića, na koje je podsjetio jučerašnji propovjednik don Ivan Tadić.
Sveta misa zadušnica započela je čitanjem imena ubijenih tog 1. listopada 1942. godine, a komemoraciji s polaganjem vijenaca koja je uslijedila odazvali su se i izaslanici predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Sabora i Vlade, redom Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, te saborski zastupnici Petar Škorić i Ante Sanader. Svoje vijence položili su i gradonačelnik Omiša Ivo Tomasović, predstavnici vojske, ali i Maja Medić, počasna vicekonzulica Italije.
Posebno emotivno, kao i svake godine do sada, bilo je obraćanje okupljenima Andrije Pivčevića, posljednjeg živućeg svjedoka ovih nemilih događaja, koji je tada bio 8-godišnji dječak, a poruku koju danas šalje je: "Oprostiti moramo, ali zaboraviti nikada".
- Prve su u rano jutro stradale mlade djevojke koje su nosile mlijeko u Omiš, njih sedam zaskočili su zloglasni četnici popa Đujića i uz put ih ostavili prerezanih vratova. Do kraja dana ubili su ukupno 96 ljudi, još nas 20 je bilo ranjeno, zapalili su nam kuće i sve što smo imali. Dan je to kad je 25 djece ostalo bez oba, a njih 175 bez jednog roditelja - kazuje danas 83-godišnji, ali još uvijek vitalni Andrija.
"Krvavi pir" preživio je usprkos metku u donji dio leđa te još devet ubodnih rana nožem. Lucidni dječak punih pet sati glumio je da je mrtav među krvavim tijelima svojih susjeda dok nije bio siguran da su ubojice napustili njegovo selo.
- Jedan četnik bradonja došao je do mene i pita me čime će me ubiti. Molim ga ja da sam sin jedinac u majke i da me poštedi, ali on bode i nema milosti, crijeva mi je skoro izvadio, i dan danas imam ožiljke. Tek kad sam bio siguran da više nisu tu, 500 metara sam puzao uz suhozid do kuće gdje me pronašao susjed i dao mi mlijeka da me okrijepi. Prvog tjedna rane su mi liječili na Mosoru, a onda još 10 dana u bolnici u Splitu. No, taj 1. listopada 1942. je dan koji će me pratiti do kraja života - podsjetio se još jednom Andrija Pivčević, otac četvero djece, koji su mu podarili sedmero unučadi i šestero praunučadi, kojima uvijek ponavlja: "Oprostiti, ali ne i zaboraviti."