Katarina Livljanić, pjevačica i muzikologinja, jedna je od vodećih međunarodnih specijalistica za izvedbu srednjovjekovne glazbe. Rođena je u Zadru, diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zatim se u Francuskoj usavršavala u pjevanju kod Guillemette Laurens i Glenna Chambersa te u muzikologiji kod Marie Noel Colette.
Svjetski poznati ansambl Dialogos pod njezinim vodstvom izvodi program inspiriran biblijskom pričom o Juditi i Holofernu. Priča se temelji na stihovima Marka Marulića, a pjeva je upravo Katarina Livljanić. To fantastično djelo s nadnaslovom “Biblijska priča iz renesansne Hrvatske” nastajalo je od 2003. do 2006., kada je koncertna premijera održana u Londonu, a glazbeno-scenska izvedba u kulturnom centru francuskoga gradića Ambronaya. U Hrvatskoj je “Judita” predstavljena 2007., na zadarskim Glazbenim večerima u Sv. Donatu te na Splitskom ljetu, gdje je Katarina dobila nagradu “Judita”. Izvedbe u svjetskim kulturnim centrima, od Barcelone i Pariza do Vancouvera i New Yorka, redovito su bile ispraćene ovacijama publike i oduševljenim kritikama u medijima, uključujući i onu u New York Timesu. Sve to bio je povod za razgovor s Katarinom Livljanić, koja trenutno živi i radi u Švicarskoj.
Ove godine slavimo 500 godina Marka Marulića, oca hrvatske književnosti i renesansnog hrvatskog književnog stvaralaštva. Kakvo to ima značenje za vas osobno?
– Marulić me, na razne načine, prati kroz puno desetljeća. Najprije sam ga otkrila kroz čitanje tijekom školovanja, a onda ponovno uzela u ruke i više nisam ispustila iz ruku, otkad sam se počela baviti njegovom “Juditom” i pretvorila je u glazbeno-scenski projekt koji će 2026. isto slaviti svoju malu obljetnicu: dvadeset godina kontinuirane izvedbe po cijelom svijetu.
Izazov i oaza
Zašto ste odlučili glazbeno interpretirati baš “Juditu” i što vam je, postavljajući izvedbu, bio najveći izazov?
– “Judita” mi je istodobno bila i izazov i divna oaza: izvesti jedno tako snažno djelo sama, kao “one woman show” s instrumentalnom pratnjom i sama pjevati sve uloge, bio je jako velik projekt, ne samo s izvedbene strane, nego u dugoj i pomnoj pripremi u kojoj mi je oko teksta puno pomogao Bratislav Lučin iz splitskog Marulianuma. Trebalo je naći i najprikladniji glazbeni jezik koji bi mogao “podnijeti” snagu Marulićeva teksta, kroz koji bi se njegovi stihovi mogli pjevati, tako da glazba uvijek ostane u službi teksta i priče. Da zvuči kao nešto što bi i sam Marulić mogao razumjeti i glazbeno osjećati bliskim i “svojim”. Trebalo je to sve pretočiti u glazbeni zapis, razviti instrumentalnu pratnju mojih sjajnih kolega Norberta Rodenkirchena i Albrechta Maurera, i na koncu scenski postaviti, što je svojim inspiriranim minimalizmom koji pogađa “u kost” učinila Sanda Hržić. Sve je to trajalo godinama. A gdje je tu oaza, pitat ćete. U privilegiju pjevanja na svome materinskom jeziku na pozornicama po cijelome svijetu!
Kako biste Marulića približili običnom čitatelju ili slušatelju, nekome tko nije toliko duboko uronio u interpretaciju njegovih djela kao vi?
– Upravo direktnošću i iskrenošću, istom onom emocijom kojom je Marulić progovorio meni kad o njemu još ništa nisam znala.
”Juditu” ste izvodili po cijelom svijetu. Kakve su reakcije i koliko različiti doživljaj u pojedinim sredinama, odnosno kulturama?
– Nastavila bih na prethodni odgovor: neki od stihova “Judite” još me uvijek toliko snažno taknu svaki put kad ih pjevam, nakon toliko puno godina. To je možda jedini pravi ključ do publike po svijetu, od Lincoln centra u New Yorku, gdje smo je izvodili tri večeri zaredom, do drvene crkvice usred norveških fjordova: ona govori svima, gdje god bili, i kojim god jezikom govorili. Nije to samo doslovna razina priče o biblijskoj udovici koja ubija neprijatelja. Ona može današnjem čovjeku u bilo kojoj sredini progovoriti o temama koje ga svakog dana diraju: kako tankoćutnošću pobijediti grubost, kako tišinom začepiti usta urlanju svijeta oko nas, kako nevidljivim nadglasati vidljivo... To je Judita.
Stižemo u Split
Vaš vokalni ansambl Dialogos razvio se u jedan od najvrsnijih međunarodnih ansambala za srednjovjekovnu glazbu. S obzirom na kulturu današnjih generacija, postoji li i danas publika za takvu glazbu?
– Svakako postoji, posvuda po svijetu, ne samo publika, nego i čitava generacija mladih glazbenika koji se tim repertoarima žele profesionalno baviti i koje odgajam i podučavam u Baselu, u Scholi Cantorum Basiliensis, gdje predajem interpretaciju srednjovjekovne glazbe.
Glazbu ranijih epoha zavoljeli ste još kao dijete, zahvaljujući onome što ste slušali i vidjeli na Glazbenim večerima u Sv. Donatu. Recite nam malo više o tome i kakav je osjećaj bio kad ste 2007. godine tamo izvodili svoju “Juditu”?
– Zadar mi je prvih godina postojanja Dialogosa bio toliko zahtjevna i emotivno snažna pozornica jer me je za to mjesto vezalo bezbroj emocija i svih mojih djetinjih snova... Onda se strah pretopio u nježnost, pa i u redovitu vezu jer u Zadru sada i vodim ciklus rane glazbe na festivalu u Donatu. “Judita” 2007. u Donatu – to ne mogu opisati riječima, nego mirisima, zvonjavom svih mojih najdražih vanjskih i unutarnjih, čujnih i nečujnih, zvona.
Biste li s današnjim iskustvom, nakon 20 godina, “Juditu” napravili nešto drukčije?
– Ne razmišljam o tome: naša Judita već toliko slobodno i dugo živi da ne mogu o njoj drukčije govoriti nego kao o staroj mudroj prijateljici koje me dobro poznaje. Ako bih jedan dan radila neku drukčiju i novu verziju Judite, ona ne bi zamijenila ovu postojeću, nego bi s njom komplementarno postojala... Dođite i vidite je, kroz Marulićevu godinu izvodit ćemo je na više hrvatskih pozornica, i u inozemstvu, od Zagreba i Like u rujnu, preko Regensburga i Kotora u listopadu, u onda ponovno kod nje doma – u Splitu, u studenome!
