StoryEditorOCM
RegionalVLASTITI DOŽIVLJAJ

‘Zagriženi prijatelji pasa, mačaka i hrčaka nametnuli su tezu kako onaj tko ne voli životinje, taj ne voli ni ljude! Ma bo*ati?‘

Piše Eda Vujević
7. lipnja 2022. - 08:47

Premda nisam od onih koje se može svrstati u ljubitelje životinja, ponekad mi i jadnih beštija dođe milo. Jest, zagriženi prijatelji pasa, mačaka, hrčaka, iguana, udava i ostalih kućnih ljubimaca, nametnuli su tezu kako onaj tko ne voli životinje, taj ne voli ni ljude. Ma bogati?

Prvo, mislim ja, šta bi to konkretno značilo voljeti životinje? Kako voljeti zmiju ljuticu? Nećak moga Zakonitoga, recimo, doma drži neku odvratnu životinju, guštera kojeg ne mo’š od gadosti gledati, a kamoli da bi je bez pomoći teških droga pomilkio. Kako se voli amazonska reptilčina?

– Aj ga skloni od mene, bog ti dao – rekla sam jednom, tijekom obiteljskog posjeta. – Strah me i pogledati ga.

– Nju – rekao je Netjak.

– Nju?! – blenula sam. – To je ženska?

– Je – ponosno je rekao Netjak pa giga mega guštericu stavio sebi na rame. Prizor vrijedan horor filma, ako se mene pita. – To je naša Frida.

– Nije ona naša – rekao mu je ćaća nabusito. – To je tvoja Frida! I daj, makni je kad te žena lijepo moli.

Onda je on napravio facu, a Frida me je krvoločno pogledala i isplazila dugački, tanki jezik te zakolutala crvenim očima. Crvenim, majkemi mile! Onaj tko može Fridu voljeti, taj mirne duše može voljeti i Hannibala Lectera, premda nešto baš i nisam uvjerena da bi i pustopašni Netjak rado s njim ušao u lift.

Onda drugo, zašto bi voljeti ljude bio neki imperativ? Šta ima loše u tome da volim tu i tamo pokojeg ljuda, a ostatak jednostavno niti volim niti ne volim? Kako mo’š voljeti ljude koje ne znaš?

Načelno

– Načelno! – tvrdi Ljubica, moja prijateljica, profesorica latinskog, preljubnica i ponosna vlasnica pasića iz porodice pudla. – Načelno, Eda. Na–čel–no!

– Pa kakva je to načelna ljubav? – pitam ja, odupirući se želji pudla da me lizne po gležnju i savladavajući poriv da ga ćiknem nogom ispod stola jerbo ne volim da me itko njuška i licka bez moga pristanka.

– Načelno, majkemi mile, čovječanstvo nije vrijedno bogzna kakve ljubavi.

– Ma je li? – namusila se ona. – Pa ne mo’š tako...

image
Shutterstock


– Mogu – rekla sam mrko. – Uostalom, ima nekih osoba koje nećemo imentovati, ali ćemo ih značajno pogledati, koje imaju i previše ljubavi za izvanbračno čovječanstvo. Nimalo načelno, znaš...

Onda je ona malo digla nosić, ali je iz sigurnosnih razloga digla i pudla te ga stavila sebi u krilo. Dakako, pudl je na njezinoj žutoj suknji ostavio tragove prašnjavih šapa što njoj, za divno čudo, kao da uopće nije smetalo.

Onda je pudl zaspao, a pred samo padanje u pasji san, pogledao me je krvoločno, onoliko krvoločno koliko je moguće za biće od nekih 40 deka i pola kile pripadajućih ricavih dlaka.

No međutim, u mojoj ulici živi jedna mačka. Pardon, u mojoj ulici živi puno mačaka, ali mnoge od njih su slobodnoživuće mačketine, bez vlasnika i bez prijatelja koji bi ih stavio u krilo. Ta mačka, međutim, to je posebna sorta – lijepa, bijela, velika, dlakava, evidentno neka plemenita marka.

Ko izlog u Amsterdamu

Dotična mačka živi na prozoru u prizemlju kuće u susjedstvu i uopće ne šeta okolo. Ona sjedi na tom prozoru koji ima mrežu i rešetke tako da niti mačka može vanka niti se izvanka bez počinjenja kaznenog djela provale može unutra. Iskreno, o postojanju mačke nisam znala ništa dok iz ponašanja prolaznika nisam skužila da je na tom prozoru nešto zanimljivo.

Ko izlog u Amsterdamu... Ne moraš ga vidjeti, ali skužiš kad-tad...

Dakle, dolaskom toplih dana, a nakon navodno okončane pandemije, u moju su se uličicu vratili turisti. Ti turisti misle da smo mi ovdje svi napeti da baš njima ustupimo sve svoje i da je sve što vide i stvoreno baš njima za gušt. Uključujući i mačku na prozoru.

Ja sjedim na skalama i pušim. Ulicom prolaze stranci. Zacijelo ne moram objašnjavati kako znam da su stranci. Poznaš ih, čovječe, odmah, na prvu. Tri cure i dva dečka, brat bratu tek punoljetni...

One polugole, u kratkim gaćama koje im otraga ulaze di gaće i inače ulaze. Oni riđokosi, goli do pasa i žgoljavi. Zaustave se čoporativno pred prozorom, škljocaju mobitelima i dive se. Mijauču mački na stranim jezicima.

Mačka od sebe ne daje glasa. Onda se stranci malo bekelje, mačka ništa. Nije im ovo Amsterdam... Onda oni odu, tegleći kese pune alkoholnih i bezalkoholnih pića koje će navečer spontano izlijevati stojećki ili čučećki po kantunima u Getu i Varošu.

Lajte kere Jakobsfelda!

U taj čas, eto jedne naše afirmirane zaštitnice životinjskih i ljudskih prava. Obučena ko da je utekla s Woodstocka, kosa natapirana, pramenovi zeleni, izrast sijed i uočljiv čak i s mojih skala. I ona se zaustavi ispred prozora. Bulji unutra. Mačka bulji u nju. Ona se mački izbelji. Mačka ništa, to je plemenita pasmina, a ne prostača. Onda gospoja zalaje. Doslovno! Žena kevće, čovječe... Mačka ništa. Ja se gore na visini skoro ugušim dimom od cigarete, ali ne oglašavam se.

image

Ante Cizmic/CROPIX

Ante Cizmic/Cropix


Šta je ovo, boktemazo? Koja ludača... Onda ona zastruže noktima po mreži na prozoru. Na tuđem prozoru na kojem sjedi tuđa mačka. Mačka ništa. Onda ova opet zalaje. Ništa! Onda iz glave izvadi ukosnicu pa joj jedna strana frizure klone nemoćno ko zavjesica. Ja je gledam i razmišljam kako je vrijeme da kupim dalekozor. Ili snajper...

Onda se dotična osvrne oko sebe, držeći u jednoj ruci boršu, a u drugoj ukosnicu, ali ne vidi mene u visini. Pogrešno zaključivši da nije u opasnosti biti ukebana u nečasnoj radnji – podbode mačku ukosnicom duljine deset centimetara! Mačka zajauče, a ona se iskelji.

Onda ja zadrečim na nju odozgo, ona se prene, pogleda oko sebe, ne ugleda me i nastavi beljiti u mačku. Onda je skinem japanku i zafrlječim je put nje. Ona se prestravi i pobjegne, a pola frizure joj je leprša ko uvo engleskog kratkonogog ptičara.

– Lajte kere Jakobsfelda! – zavikala sam za njom, ali ona me više nije mogla čuti. Onda sam docotala dolje, uzela japanku, obula je pa mignula mački.

– Samo ti spavaj. No sikiriki, Mačko!

24. prosinac 2024 00:03