Na desnoj strani Neretve kuha se već godinama, ali ne brudet od žaba i jegulja, nego neprijateljstvo između ljudi i živina: krava, ovaca i konja koje im lome voćke, brste vrtove i iskaču na cestu, pa ih plaše.
Posebno bikovi. Lutaju krajem od Desana do Krvavca i Komina (sve nekih gastronomskih toponima) nekoliko stotina grla različite stoke, a mještani upiru prstom u našeg starog znanca Dragu Bezera, farmera čija se stoka iz polja zvanog Luka razmilila i raskotila po okolnim poljoprivrednim površinama.
Pametna je živina, danju se krije u šumarcima i šašu, a tek navečer izlazi do kuća. A šta će beštije, gladne, treba i njih razumit. Međutim prije će biti da će primiti balin u glavu, jer je nakon petnaestak godina svađa, nebrojenih izlazaka na teren veterinarske inspekcije i policije, desetak neprocesuiranih prijava te sedamdesetak sudskih procesa, Ministarstvo poljoprivrede zadužilo lovce da stoku potamani.
Prvo što čovjeku padne na pamet – pa kako ćeš pucati u konja...
Ta je činjenica ugrizla za srce i udrugu 'Prijatelja životinja' iz Zagreba koji su se digli na zadnje noge zalažući se da se pokolj ne napravi nego da se životinje zbrinu. Iskočilo je i pitanje poticaja koje država tako dijeli, a ti uzmeš stoku raspustiš je i kad ti zatreba - smakneš koje tele. A pare ostaju, kažu ljudi da je riječ o milijunima. Kakvo zalutalo teoce pripadne i krivolovcima.
I tako su u cijeloj ovoj zbrci i halabuci zanemarene ostale sudbine ljudi kojima se podivljala stočad na glavu, bolje reći na kupus popela. Po tom poslu evo nas u Desnama, mjestu slabe perspektive koje je kroz pedesetak godina palo s osam stotina na stotinu stanovnika, a poznato je i po rodnom ognjištu dugovječnog političara, barba Luke Bebića.
Pred kućom Veljko Bebić (75), zvani Dundo - a to vam je isto što i barba - napet ko puška:
- Sjedite, poslužite se, orahovica, sok, suve smokve, mandarine, šta oćete ima... E sad ovako, Desne ovakav teror nisu pritrpile od vrimena kad su ih u ratu zapalili Nijemci! Vratio sam se ovde ima četrnaest godina da proživim starost u ljubavi, pjesmi, balotama, kartama i mome vrtlu.
Žena moja i ja digli kuću, posadili sve i šta se desilo? Krave i bikovi, đava ih odnija, počeli nadirat, prvi put, drugi put, peti put i tako evo četrnaest godina. Mi vanka, one u šumu, mi u kuću, one u vrtal. Sve su nam poravnale. Svaku noć s puškon čuvan moj kupus! Smijete se? Evo je, dvocivka njemačka 'Šulc' puška lovačka, ima joj sedamdeset godina i nema bolje. Imam dozvolu, ja san lovac ima šezdeset godina i ako triba ne puškon nego topon ću branit ovaj kupus - ražestio se šjor Veljko:
- To lomi sve prid sebon, pa ja mislin da su deset iljada stabala uništile, šta maslina, šta smokava, šta svega ostaloga. Po vagun kumpira ljudima znaju izgazit, di uđe ko da je freza prošla. A kad in dođe vrime za, je l', one stvari, parenje, razumite, bikovi riču, tuču se, a krave muču ko sirene, to ori cilo selo.
A ima ih i od osansto kila. Ajde se ti njemu ispriči! Imam doma bar deset zapisnika od policije. Nemaš koga zvat pa zoveš policiju, a šta će oni, neće hapsit kravu beskućnicu. Od tih san goveda dobija tlak, šećer, u ratu nisan toliko živaca izgubija - ne smiruje se Bebić.
- Koliko san ja razumija ovako je bilo: kad je rat svršija dilile su se državne potpore šakon i kapon, milijuni. Tako je i ovaj Bezer dobio poticaje za stoku, reka je na televiziji milijun kuna, a krave i ovce, malo pomalo ošle svojin puten i iz Luke Norinske priko brda - puf na nas.
Da se razumimo, ja Bezera ne krivin ni optužujen za ništa, sve je kriva država, kad su dali poticaje di su im bile kontrole, di su inspekcije, kako se sve to rastrčalo s državne zemlje. Sad ih je nama poviš glave, gori u šumi, biće i dvista. Niko se ne kreće u krave i bikove, ko bi od straja, ali poneko mune kakvo tele, štaš - priča Veljko, a supruga mu Željka žali njihov vrtal kakvoga nije bilo u dolini Neretve.
Svraća i susjeda, gospođa Smiljana Markić, tetka Žarka i Željka Đuguma koji su godinama sadili smokve i masline od kojih danas gotovo nema traga. Pregaženi. Baš u sedmoj godini kad su trebale doći na prvi rod.
- Suprug i ja bili smo u autu kad nam se na putu ispriječio bik, morali smo se u strahu vratiti u rikverc, to su ogromne i opasne životinje, potpuno raspuštene. Pitam se što nam to treba i ima li ikoga da nas zaštiti - žalosna je gospođa Smiljana.
- A vi iđete za menom da van pokažen misto di san ja bitku s bikon vodija - vodi nas barba Veljko i putem pokazuje znamenitosti u Desnama:
- U ovin starin, raspadnutin kućama bile su redon: škola, dućan, na katu ples, poviše matičar, pa mlin za masline - iz Firence! Onda kovačija i mlinovi za žito. Ova gori uređena, rodna je kuća Luke Bebića. Baš lipa. Malo sada dođe, više je u Komarni zadnjih godina. E ovde pa niz put uz ričicu, evo mista. Znači, ja na putu a iz ovoga šišlja iskoči bik od jedno osansto kila - malo san reka - ka tenk, ka traktor, pa kad je punija, pa se zarija glavon put mene, pa se zaletija, pa se zatrka na me, ubaci se ja u ševar, mislija san se bacit u ladnu vodu, u ovi naš vir, šta da radin! Nekako on okrene opet u šaš, a ja ostade krvav, na Hitnoj su me svega u alkoholu oprali. I koga ćeš tužit - zapuhao se u muci sjećanja Veljko i pokazuje rane po nogama iz ljutog boja.
Sad je na poprištu bitke s minotaurom s Neretve jesenski mir, vidimo samo jednu trupicu vezanu za vrbu i bistri vir. Isto virkamo u onaj šaš, da ne bi opet bičina bijesna iskočila. Veljko kaže kako su i njega zvali zaštitari životinja zabrinuti za sudbinu lutajuće stoke.
- A zvala me jedna fina mala iz Zagreba, ona ti ne zna ni šta je krava. Veli ona meni da ih se ne smi dirat, nego da ih mi skupimo na jedno misto pa će oni doć nekako ih pokupit. Vidite da nema pojma, misli da su to pasići i mačke. Reka san joj: 'dođi curo, pa u mene prinoći, a kad sađu goveda s Babine gomile, to je ono brdo više Desana, de ih ti pokupi pa otpremi'. Ma... – razočaran je.
Prije oproštaja pokazuje nam par maslinika uz cestu. Nevjerojatan prizor: do jedna niža grana je slomljena. Naživo. Baš šteta. Tu se goveda noću turaju. A pokazuje nam i groblje. Da ljudi nađu balegu na grobnici. Nije red. A sad za Mrtvi dan izist će cviće. Ni pokojnim Desancima i Desankama ne daju mira.
U Krvavcu smo se našli s mještaninom koji je godinama ogorčen štetom koju mu raspuštena goveda rade u nasadima. Ali je u parnici s Bezerom, kao i mnogi mještani koji se bune, pa ne želi u javnost.
- Nije istina da nema kontrolu nad stokom, za vikend ih skuplja, ubija i prodaje. A telad se smije ubijat samo u klaonici. Gladna živina dođe kad ih privuče hranom, a inače lutaju i krepaju, imamo cijelu arhivu fotografija utopljenih, izgladnjelih krava i teladi, upaljenih vimena, kostura, užas. Dvadeset godina to traje i puno je tu interesa, od političkih pa naniže. Samo priča o poticajima je dovoljna za šutnju. Naša ministrica poljoprivrede Marija Vučković je iz Opuzena, bila je dožupanica, sve zna i ona je napokon odlučila prisić. Zašto nije prije? Ne znamo. Oće li uspit? Ni to ne znamo - očajan je naš sugovornik.
Navodi kako je mještanin platio 25 tisuća kuna za pet tisuća sadnica lubenica, do jednu su ovce pregazile. Drugome je uništeno tristo mandarina, a računajmo da je svako veliko stablo po tisuću kuna. Kupus redovito plati glavom. Prije tri godine, na Uskrs, momak je na ulazu u mjesto u noći udario autom u kravu. Njemu srećom ništa, ali na autu totalna šteta. Tko će je platiti? Nitko. To su osobne katastrofe za ovdašnje ljude koje sustav dva desetljeća ne štiti.
- Kako je uopće na bivšem terenu "PIK Neretva" koji je klasificiran kao oranica mogla niknuti farma stoke? Kako je moguće da netko bez metra zemlje dobija milijun kuna poticaja za mliječne krave, a nikad litru mlijeka nije prodao? Protiv Bezera se vode deseci kaznenih postupaka, ali se ništa ne rješava. Pa što je to? Ove udruge za zaštitu životinja koje su sad angažirane Bezer goni žedne preko vode, Udruge napadaju državu da hoće ubijati životinje, a te životinje svakodnevno ubijaju i njihovo meso se prodaje. U godini su 52 tjedna, neka ubije dva puta tjedno po tri teleta i neka je svako pet tisuća kuna, pa računajte kolika je to lova. Nikome nije do odstrela krava i konja, to je ružno, ali nešto se mora napraviti. Neka se proda stoka i namiri šteta, eto rješenja. Ili što god, samo da se to makne od ljudi i nasada – predlaže.
Zovnuli smo i Nikolu Krstičevića, načelnika Kule Norinske, koji u petnaest godina mandata, barem deset pokušava riješiti pitanje lutajuće stoke, koja je inače stacionirana na području grada Opuzena, ali zalazi u njihovu općinu.
- Ne znam više što da vam kažem, vjerujem da će rješenje Ministarstva poljoprivrede biti konačno i da je državna vlast shvatila da su osim poljoprivrede ugroženi i životi ljudi.