Don Luka Klarica reka je mladu misu u rodnome Sinju u subotu. U nedilju je, na poziv župnika, drža župnu misu prid vjernicima u Svetišu Gospe Sinjske. Razgovarali smo odma poslije, taman je bija izaša iz sakristije. Jedva petnaest minuta, brzinski i s nogu. Sve smo snimali diktafonon, a pitanja su tekla iz glave i iz razgovora samoga.
Bivši mladi košarkaš (1989.) balun je zaminija kaležon. Evo šta kaže, pun zanosa i života:
Iz kojeg mista stižu Klarice?
- Did je doša u Sinj iz Raštevića, malog mjesta pokraj Benkovca, prije šezdeset godina.
Šta ga je dovelo amo?
Posal, milicija... (smijeh)
Aaaa, did milicajac, unuk svećenik, baš je baza! Onda se skrasija u Sinju. Kako se zva?
- Stanko.
Ali vi ste već pravi Sinjanin, je l da?
- Naravno! Rođen, školova se, završio srednju ekonomsku školu, a poslije u Splitu završio Pravni fakultet. Uz sve ove druge obveze, sport, košarku i slično.
Znači, dva fakulteta, svaka čast.
- Ispada tako.
Šta vas je odvelo na Pravo? Možda ne znate više ni sami.
- Svakako činjenica da je studij bio izvanredni, pa sam mogao uskladit zahtjeve profesionalnog sporta i faks, a i ćaća mi je pravnik i smatra sam da je logičan slijed – ako ne bude ništa od košarke, ko što nije ni bilo – krenut zajedno s ćaćon u tom poslu.
Jesu li vas ozljede odvratile od košarkaške karijere?
- Ne, već svećenički poziv.
Zar nije najprije bila ozljeda?
- Nakon ozljede, još sedam godina sam igrao. A i nakon ozljede uopće nisam zamišljao ni u snovima da ću bit svećenik. U vrijeme te ozljede još sam imao ogromne želje i ambicije da napravim košarkašku karijeru.
Jeste li bili religiozni u djetinjstvu i mladosti?
- Reka bi da sam bio kršćanski poganin. U Svetom pismu piše da neki kršćani imaju naličje pobožnosti, a snage su se njezine odrekli.
Šta to znači?
- To znači da sam znao otić na svetu misu i nosit krunicu oko vrata, a iznutra san bio pun mulja i blata. Nisam živio na način autentičnog i predanog kršćanstva. Takav sam bio, kad izađem vanka zadnji odlazin iz diska i svašta nešto sam radio… Ako se to može nazvat religioznošću – onda san bio religiozan.
Tada biste sigurno rekli da ste religiozni, je l da?
- Točno, reka bi da san religiozan, ali danas vidin da to nema veze s vjeron.
Kad ste osjetili zov u svećenićki red?
- Presudan trenutak bio je prilikom jedne molitve na susretu molitvene zajednice, a ja nisan uopće očekiva da će se to dogodit. Odjednon me prožeo Duh Sveti izvana i iznutra.
Kako skužite da je to Duh Sveti, a ne nešto drugo?
- Zato šta je to vatra Duha Božjeg. Obuzme vas ogromna toplina, ljubav, zahvati cijelo vaše biće. Prožima vas ogroman mir, a ja nisan očekiva da se takvo nešto može dogodit.
Znači, vi niste molili s nakanom da se tako nešto dogodi?
- Došao sam na taj susret molitvene zajednice jer san imao neku veliku muku i tjeskobu, želio san se riješit toga. Nisan očekiva ovo što se dogodilo. Međutin, od tog susreta, od tog zahvata...
Koliko traje taj zahvat?
- Bilo je u više navrata, a tog prvog puta trajalo je nekoliko minuta, di me Duh Sveti protresa, cijelo biće je izvana podrhtavalo, to je sila izvana.
Stvara li to neku paniku, nervozu?
- Ne! Stvara jednu ogromnu radost i uzbuđenje. Nije to podrhtavanje od straha. Ti vidiš da je Bog prisutan jer u srcu vlada mir i radost. To je posebno uzbuđenje tijela i duše od susreta sa živim Bogom.
Znači, ne želi čovik u tom trenutku da se to prikine?
- Ja san htio da se to još i pojača! To je samo izvana ušlo u srce i srce se rasplamsa. Počeo san se znojit od te miline.
Je li to najjača emocija koju ste osjetili u životu?
- To je bila najfascinantnija emocija, neusporediva s bilo kojom drugom. Ove druge emocije većinom su dolazile kao podražaj naslade moje naravi. Najveću emociju koju čovik može osjetit, svjetovan čovik, je rođenje djeteta ili možda intiman odnos muža i žene, ali Božja emocija sve to nadilazi. Zašto? Jer je ona nadnaravnog porijekla. Ona dušu uznosi pred Boga i toliko te opija iznutra svojim mirom i radošću da je to neusporedivo sa svim ostalim. Jer ti znaš da svaka druga emocija s vrimenon splasne, ali ovo ispunjava dušu i ne želiš nikad iz tog stanja izać. To je direktni doticaj Neba.
Bolje od trice ili košarkaške titule?
- Bolje od trice za pobjedu sa zvukom sirene... (smijeh)
A šta je bija izvor tjeskobe i muke zbog koje ste išli na tu molitvu?
- Kaže Sveto pismo, zbog neznanja gine moj narod. A grijeh je zapreka. Kad čovik griješi, psuje, mijenja žene, čini preljub, kad ogovara i čini razna nedjela, to je zapreka da se milost s neba spusti u ljudsku dušu. I kad je čovik dugo u takvom stanju ne može bit povezan s dotokom te milosti. Kaže Pismo da je plod duha Božjeg u ljudskom srcu mir, radost, blagost, velikodušnost, strpljivost. A oni koji žive isključivo po požudi i udovoljavajući tjelesnoj naravi, kakve će imat plodove? Bit će srditi, tjeskobni, ljutiti, bit će nepokorni, neposlušni, bit će zavidni. U njihovin će se dušama nataložit sve ono što su svojin životon posijali. Eto, to se meni dogodilo.
Šta?
- Takav način života rezultirao je takvim stanjem moje nutrine.
Ali vas je onda milošću Božjon, koju mi ne znamo objasnit, obuzeo Duh Sveti, jesan li skonta?
- Da, to je iskustvo koje su imali milijuni kršćana. To nije baš rijetka pojava. Kad bi se to događalo rijetko, značilo bi da je Bog pristran. Kaže meni mater: "Sine, ti si izabran. Ne mogu ja tebe svatit, jesi naporan, samo govoriš o Bogu." Osan godina je to govorila. Kad je prošlo osan godina, kad je ona doživila to iskustvo, rekla je: "Sine, tek te sad razumin."
A šta je ona doživila?
- Kad je imala životnu ispovid koja je trajala dva i po sata doživila je ogromni zahvat Božje ljubavi i Duha. Pismo kaže: "Tražit ćete me i naći ćete me, jer ćete me svim srcem tražiti’". Znači, Bog nije pristran i ne daje se polovičnom tražitelju. Srce se triba širon otvorit. Virujen da se to dogodilo i materi, i bratu, i meni. Ko nije to doživio, od srca mu preporučam neka zavapi i traži Boga svim srcem.
Koga imate u obitelji?
- Brata, ćaću i mater.
Kako je ćaća sve doživija?
- On je jako ponosan, radostan i zahvalan Bogu. Jako je dobar i moralan čovik.
Šta su roditelji po zanimanju?
- Ćaća je umirovljeni policajac.
Mater?
- Medicinska sestra je bila, sad je u mirovini.
Imena?
- Miroslav i Jasna.
Brat?
- Krešimir.
Šta on radi?
- Ima firmu za knjigovodstvo.
Kako je prošla mlada misa i fešta u subotu, koliko je bilo svita?
- Bilo je… dosta svita. (smijeh) Od srca hvala mojim Sinjanima šta su s Božjom pomoću organizirali ovako veličanstvenu feštu, to samo rijetki mogu.
Biće se ne smi ni reć koliko svita, ha-ha-ha…
- Još sam pod dojmom, bilo je tako radosno, ljudi su bili puni emocija, mislin da nema čovika koji nije pustio suzu. Gospodin i Gospa su bili na djelu. Vjerujem da je Bog mnoge zahvatio svojom ljubavlju. Vremenske prognoze su bile da će sigurno padat kiša, a kad smo izašli iz crkve sunce se pojavilo i tako je trajalo cilo vrime.
Jesu li cure plakale od žalosti ili radosti?
- To tribate njih pitat. (smijeh) Kad san uša pod šator i vidio sve te ljude koji mi žele čestitat, koji me podržavaju i vesele se, reka san u sebi: "Bože, koja bi šteta bila da san se oženio, ničega od ovog ne bi bilo. (smijeh)
Zbilja to tako doživljavate?
- Naravno! Bog mi je, ko što kaže i moje mladomisničko geslo, sva radost mog život, On će ispunit želje srca moga. Brakova i života ima nesretnih, a kad otvorite srce Bogu morate bit sretni, Bog vas ispunjava i to vam obećava.
Koliko se janjaca ispeklo?
- Ja mislin, trideset i tri.
Isusove godine! Kakvi su bili?
- Neman pojma, nisan se ni okusio. Šest sati sam se pozdravljao s ljudima, od srca im davao svoj mladomisnički blagoslov, zna san da je to samo jedan takav dan u životu i nisam to htio zaustavit ni trenutkon neke svoje gladi za hranom.
Ništa niste okusili?
- Fetu ili dvi pršuta. I to je sve.
Kakav je osjećaj danas stat prid svoj narod, držat in propovid ili udijelit blagoslov?
- Radosno! Nisan ni očekiva da će me župnik pozvat, bilo je to navečer oko devet sati i nisan se moga ni spremit, preplavljen osjećajima s mlade mise i ručka. Ali radost jednog dana prilila se na drugi, na nedilju i na ovu misu.
Šta mlad svećenik sanja prid mladu misu? Ima li tremu, može li zaspat?
- Nevjerojatno, i pred đakonsko, i pred svećeničko ređenje, a i prid mladu misu ja san ko beba spava. Iako san "tremaroš" po prirodi, svjedok san milosti Božje na djelu. Znači, kad izađen prid oltar, Bog mi daje da se opušteno osjećam. Mnogi me to pitaju. Ja kažen, virujte, prije izlaska iz sakristije ja san napet, osjećan neku napetost. A onda Bog u tebe pošalje onaj oganj koji utiša svu nervozu, tjeskobu ili slično.
Nema ni leptirića u želucu? Nervoze ko prid ispit?
- Nema ničega. To se u kršćanstvu zove djelatna milost. Možeš bit na mukama i u panici prije izlaska prid vjernike, ali kad On nastupi, sve muke utihnu. Čovik ne može utišati svoju srdžbu, svoju ljutnju i svoj strah samostalno. Ne. Samo kad Bog želi, on spusti ruku svoju na tebe. A ja svidočin da je On na djelu.
Je li nekad bilo cura?
- Bilo je, Bogu fala, mlad san, zdrav i normalan muškarac. Bio san i u vezama i imao djevojke.
Oće li se sad javit, čestitat?
- Da, javile su se i čestitale, ko svi drugi.
Je'l in drago?
- Duboko virujen da je svim ljudima drago da san sritan i radostan u svom svećeničkom pozivu.
Služba je u Rijeci, je li tako?
- Aha, suodgojitelj bogoslova, vicerektor. I vikar u župi na Kozali. Zanimljivo, kada san se doša zavitovat Gospi Sinjskoj i molija da mi pomogne pripoznat volju Božju u svom životu, da je, zajedno s njon izvršin - a to je bilo 14. ožujka 2015. godine - taj dan smo išli na gostovanje, igrat u dvoranu na Kozali u Rijeci. Eto, šest godina poslije, moja prva svećenička služba je da ću biti vikar u župi na istoj toj Kozali. Ispada da je Gospa trenutačno odgovorila i uslišila moje molitve. Hvala joj od srca na tome.