Goran Mehkek / Cropix
Na zagrebačkom Županijskom sudu Srećku Mihaljeviću (77) prošli je tjedan, već treći put, izrečena nepravomoćna presuda kojom je proglašen krivim da je uz pomoć referenta na Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskoga suda u Zagrebu na sebe nezakonito uknjižio vrijedno zemljište, veće od 15.000 metara četvornih, u neposrednoj blizini groblja Mirogoj.
S obzirom na velik protek vremena, poznu dob okrivljenika i njegovu neosuđivanost, iako ovo nije bio jedini kazneni postupak koji se protiv njega vodio zbog malverzacije zemljištima, Mihaljeviću je izrečena samo godina dana zatvora koji mu je zamijenjen radom za opće dobro. Sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Ivana Turudića odlučilo je da će se Mihaljeviću oduzeti protupravno stečena imovinska korist od gotovo pet milijuna kuna kolika je bila vrijednost zemljišta u vrijeme počinjenja djela.
Međutim, Mihaljević neće morati ni ići u zatvor, ni odrađivati rad za opće dobro, a neće morati niti platiti spomenuti novčani iznos. Ova presuda, kako stvari stoje, jednostavno neće postati pravomoćna jer za to više nema vremena. Naime, apsolutna zastara kaznenog progona nastupa za samo nekoliko dana, točnije 4. lipnja, kada će proći 22 godine od trenutka počinjenja kaznenog djela. A to znači da će zastara nastupiti i prije nego Mihaljeviću istekne rok za žalbu Vrhovnom sudu.
Ovo je još jedan porazan slučaj u kojemu hrvatsko pravosuđe nije uspjelo pravomoćno okončati kazneni postupak bilo osuđujućom, bilo oslobađajućom presudom. Ni nakon 11 godina sudovanja - jer optužnica je podignuta u listopadu 2008. - nije se došlo do konačnog pravorijeka. Ističemo “konačnog” jer je u ovom predmetu već prije bila donesena pravomoćna presuda. No, Ustavni je sud sve vratio na početak. A onda je došlo do, najblaže rečeno, neobičnog zapleta. Jer, Vrhovni sud je djelomično ukinuo praktično istu presudu koju je prije potvrdio, a posebno je zanimljivo da je u tom vijeću Vrhovnog suda članica bila ista sutkinja koja je predsjedala ranijim vijećem prilikom potvrđivanja presude.
Tako je u konačnici optuženom zemljišno-knjižnom referentu Milivoju VrbanuVrhovni sud potvrdio presudu koja glasi, ukratko, da je “na traženje Srećka Mihaljevića” proveo sporne uknjižbe u njegovu korist i time počinio kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti. Istodobno je ukinuta presuda protiv Srećka Mihaljevića da je potaknuo Vrbana na zloupotrebu jer, prema novom stavu Vrhovnog suda, poticanje ipak nije nedvojbeno dokazano.
Cijela priča kreće još od prve polovice 90-ih godina kada je Srećko Mihaljević, s adresom u Zagrebu i Frankfurtu, od tvrtke Gortan Građevinarstvo za približno milijun i pol tadašnjih njemačkih maraka kupio zemljište na Grobnoj cesti, danas Aleji Hermanna Bollea. Radilo se o čestici većoj od 33.000 metara kvadratnih. No, Gortan je bio nositelj prava korištenja za nepunih 16.000 kvadrata, koje je 1993. kupio Mihaljević, dok je ostatak imala tvrtka Agrokombinat.
Nekoliko godina poslije Mihaljević uz pomoć referenta Vrbana uspijeva prebaciti na sebe cijelu česticu, dakle i onaj dio koji nije kupio, a pripadao je Agrokombinatu. Time se, prema optužbi, nezakonito domogao zemljišta tada vrijednog 4,8 milijuna kuna.
Prvo suđenje okončano je u samo godinu dana i oba su optuženika oslobođena optužbe jer je sud prihvatio tezu obrane da Vrban nije postupao protivno propisima. No, krajem 2013. Vrhovni je sud ukinuo oslobađajuću presudu, zaključivši da prvostupanjski sud nije cijenio iskaze svjedoka koji su govorili suprotno. U ponovljenom postupku dolazi do obrata. Ne samo da su inkriminirani postupci optuženog referenta Vrbana sagledani u drugačijem svjetlu, kao nezakoniti, nego je i sam Vrban priznao počinjenje kaznenog djela, upravo onako kako mu se stavljalo na teret. Stoga je druga presuda, donesena u rujnu 2013., bila osuđujuća.
Početkom 2015. Vrhovni sud potvrđuje osuđujuću presudu, čime je ona - deset mjeseci zatvora za Mihaljevića te godina dana za Vrbana, u oba slučaja zamijenjeno radom za opće dobro - postala pravomoćna. No, u listopadu 2017. Ustavni je sud usvojio Mihaljevićevu ustavnu tužbu, ali iz čisto formalnih razloga koji su se odnosili na primjenu blažeg zakona, što Županijski i Vrhovni sud, prema stavu Ustavnog suda, nisu adekvatno obrazložili.
U ponovljenom suđenju na Županijskom sudu provedeni su identični dokazi, a optuženi Vrban tada je opet negirao krivnju. Opet je donesena ista osuđujuća presuda kojom su otklonjeni spomenuti nedostaci na koje je ukazao Ustavni sud te je detaljno obrazložena i primjena blažeg zakona i pravni kontinuitet kaznenog djela. No, iako je Vrhovni sud četiri godine ranije potvrdio identična činjenična utvrđenja, praktično identičnu presudu, ovaj se put to nije dogodilo, nego je prihvaćena žalba Srećka Mihaljevića. Iz presude nije vidljivo je li sutkinja koja je 2015. predsjedala vijećem Vrhovnog suda, a sada je bila članica vijeća, možda preglasana. Njezino izdvojeno mišljenje u svakom slučaju nije zabilježeno.
I tako je na kraju Milivoj Vrban pravomoćno osuđen da je zloupotrijebio položaj jer je iz nekih nepoznatih, samo njemu znanih razloga proveo zemljišno-knjižne postupke u Mihaljevićevu korist. A Mihaljevića, nakon ukidanja odluke Vrhovnog suda, bez obzira na novu nepravomoćnu presudu spašava zastara.
Protiv Srećka Mihaljevića vodio se još jedan kazneni postupak zbog navodnih malverzacija nekretninama tvrtke Mozaik. Mihaljević je bio i svojevrsni krunski svjedok USKOK-a koji je optuživao jednu visokorangiranu službenicu Ministarstva pravosuđa iz mandata ministrice Ane Lovrin da je od njega primila značajne novčane iznose kako bi mu kod nadležnih sudaca sredila žurno rješavanje upisa vlasništva. No, taj je predmet neslavno završio jer je na kraju i sam USKOK odustao od optužbe.
