Ne valja. Što je ljeto bliže, s pandemijom koronavirusa u Europi sve se teže izlazi na kraj. Na turiste iz Amerike i Azije teško je računati, a i domaći su gosti iscrpljeni krizom; mnogima su pale plaće, neki su, nažalost, izgubili posao ili ih je dotukao potres. Najgore su prošli oni koje je svako zlo dohvatilo: i bolest, i kriza. Jad.
I s prijevoznicima je slična situacija. Niskobudžetne aviokompanije stidljivo najavljuju obnavljanje nekih linija, vlasnici autobusa održavat će samo one za koje sigurno mogu predvidjeti da će im donijeti kakav-takav plus, a kruzeri su i dalje na mrtvom vezu. Čekaju neka bolja vremena. Zapravo, zaplovili su i zaplovit će tek najhrabriji, a i oni s bitno manjim brojem putnika. I to više po Americi, a znatno manje ovdje. O taksistima koje je COVID-19 potpuno dotukao, mogli bi se ispisati traktati. Prvo ih je načela UBER konkurencija, a onda država izludila zakonskom regulativom koja nije uspjela doskočiti sivom tržištu prijevozničkih usluga, da bi ih na kraju dotukao koronavirus. On je došao kao posljednji čavao u lijes cijeloj jednoj branši od koje se nekad pristojno živjelo.
Kraljevski doček
Kako u tako katastrofičnoj godini pripremati turističku sezonu? Kako govoriti o odmoru onima kojima je na bilo koji način ugrožena gola egzistencija? Čemu su uopće nadati? I ima li smisla upregnuti sve snage kako bi naši smještajni kapaciteti bili za pet, a na kraju bi moglo ispasti da smo "krečili džabe"?! Ima smisla. Vjerujte, ima itekako. Treba napraviti sve po "pe esu" jer će se, po svemu sudeći, ovogodišnje ljeto odigrati po scenariju lanjskog, a sezona svesti na srpanj, kolovoz i prve dane rujna. I bit će po onoj "tko šta i kako uvati". No, to ne znači da treba otaljavati i pustiti da se sve stihijski odvija. Dapače, bude li u ovakvim prilikama gost zadovoljan ponuđenim, on će se i/ili njegovi vraćati tamo gdje ga se kraljevski dočekalo. Širit će dobar glas, a u vremenu demokratizacije medija, kad je svatko s mobitelom u ruci postao "novinar", vijesti o destinaciji struje u sekundi, a ocjena apartmana na web-tražilicama često je od presudne važnosti. Doduše, treba se spremiti i na igru živaca. I ove će godine domaćini diljem Jadrana imati više posla s (avan)turistima, ali, što je tu je, najhrabrijima moramo udovoljiti. Zaslužili su.
Turizam kao sudbina
Zato, nema nam druge: zasučimo rukave i krenimo kao da će sve biti normalno. Kontaktirajmo stare, vjerne goste, a takvi nekima popune i do sedamdeset posto kapaciteta. Dapače, ponudimo im nešto gratis: odužimo im se za to što su nam lani spasili sezonu jer upravo je takvih, koji dobro znaju gdje idu, bilo najviše. Riječju; sigurni smo. I blizu smo najbogatijim državama Europe. Od Beča do Opatije dođe se za manje od četiri sata. Slovencima, Talijanima, Austrijancima je skoknuti do Istre čas posla, a Dalmaciji će u pohode Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari..., baš kao u poratnim godinama dok se turizam nije zahuktao pa su gradovi preplavili i gosti iz SAD-a, Australije i s Dalekog istoka. Zahuktat će se i opet. U to nema sumnje. Hrvatska je europska Florida. Naša je sudbina turizam, a to što smo se sad malo "prehladili", ništa zato. Proći će. A, kad prođe, ljudi će putovati kao nikada prije. Zato je vrijeme da dokažemo, da nam, što se privatnog smještaja tiče, ravnih nema. I to je istina. Tu nam mediteranska konkurencija teško može parirati i cijenom i kvalitetom. U prednosti su vlasnici kuća na osami, kampovi, a ekoturizam na OPG-ovima daleko od gradova i rivijera je in. Glavu gore, nije sve propalo. Bit će ljeta, turista, i love. Dovoljno da pregrmimo iduću zimu.