Zanimljiva izložba“ u Muzeju antičkog stakla: "U sjeni valova: rimska nekropola u Caskoj“

Nekropola u Caskoj jedno je od najznačajnijih rimskodobnih arheoloških nalazišta na području Hrvatske, prvenstveno zbog jedinstvenih grobnih konstrukcija i iznimno dobro očuvanih grobnih nalaza. Tijekom sustavnih višegodišnjih istraživanja dokumentirane su 44 grobne cjeline raznovrsnih konstrukcija. Posebnu pažnju privlače masivne, višeslojne grobnice, dosad jedinstvene na prostoru Hrvatske, koje su prema svojim specifičnostima definirane kao “tip Caska”. Njihova arhitektonska složenost i organizacija prostora impliciraju mogući strani utjecaj, budući da se analogije za ovakve strukture zasad mogu pronaći samo u nekropoli Pupput u današnjem Tunisu.

Ova nekropola pruža važan uvid u kompleksnu dinamiku rimskodobnih pogrebnih praksi. Smještena na rubu uvale, odražava rimsku kulturnu normu prostornog odvajanja svijeta mrtvih od svijeta živih. Pogrebni rituali provodili su se u razdoblju od 1. do 4. stoljeća, pri čemu je najintenzivnija aktivnost zabilježena tijekom 2. i 3. stoljeća. Dominantni oblik pokapanja bio je spaljivanje pokojnika, čime su rituali često uključivali elemente povezane s vatrom i očišćenjem, kao i pogrebne gozbe koje su se organizirale tijekom, ali i nakon samog obreda.

U grobovima su pronađeni bogati grobni prilozi, uključujući novac, keramičko posuđe, kozmetički pribor, nakit te velik broj staklenih predmeta, što ukazuje na visoku razinu trgovinskih veza i materijalnog blagostanja zajednice. Posebno su značajni brojni kameni nadgrobni natpisi, zahvaljujući kojima je moguće rekonstruirati osobne podatke pokojnika, poput njihovih imena i dobi.

Na nekropoli su se prakticirali brojni rituali, od spaljivanja pogrebnih priloga i očišćenja grobnih jama vatrom do polaganja hrane i ostale popudbine u grobove. Među svim obredima, posebno se izdvajaju libacije kao najzanimljiviji aspekt ritualne prakse. Grobnice tipa “Caska” sadržavale su naime, profuzije od imbreksa i tubula, usmjerene prema spaljenim ostacima pokojnika, koje su omogućavale posjetiteljima da ulijevaju tekućine poput vina, vode ili mlijeka, a ponekad i ubacuju prehrambene priloge. Ovi postupci simbolički su se odnosili na okrepu pokojnika, dok su istovremeno odražavali kompleksne ritualne običaje rimskog doba. Posjete grobovima najčešće su se odvijale na značajne datume, poput rođendana pokojnika (dies natalis), festivala mrtvih (Lemuria) ili dana predaka (Parentalia).

Unatoč lokaciji na izloženom priobalnom području, nekropola je, zahvaljujući povoljnim okolnostima, ostala izuzetno dobro očuvana. Utjecaj mora, erozijskih procesa i ljudske aktivnosti nije umanjio značaj ovoga nalazišta, čiji su bogati arheološki nalazi ključni za razumijevanje svakodnevnog života i mortualne kulture rimskodobnog stanovništva otoka Paga.

Autori izložbe su prof. dr. sc. Anamarija Kurilić, izv. prof. dr. sc. Igor Borzić, izv. prof. dr. sc. Mato Ilkić, izv. prof. dr. sc. Mate Parica, izv. prof. dr. sc. Zrinka Serventi sa Sveučilišta u Zadru te muzejski savjetnici dr. sc. Berislav Štefanac i Anamarija Eterović Borzić koji su ujedno i kustosi izložbe.