Sredinom kampanje u drugom krugu izbora za gradonačelnika Splita do novinara je doprla informacija da će dr. Zoran Đogaš, ako ne postane gradonačelnik, sigurno biti novi ministar zdravstva. Koliko je u toj glasini bilo zluradosti zbog činjenice da su Đogaševe šanse uistinu bile minimalne da porazi Puljka ili ironije zbog još jednog promašenog kadrovskog rješenja premijera Plenkovića, u ovom je trenutku manje važno.
Kad se dim s Puljkove pobjedničke torte razišao, a Split probudio s nikad jačim novim-starim gradonačelnikom, opaska o Đogašu je malo kome izgledala smiješno jer svi dobro znamo kako se proveo propali kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba na prošlim lokalnima, također iz osobnog portfelja Andreja Plenkovića. Anonimni Davor Filipović postao je ministar gospodarstva.
Ako se to i ne dogodi, mrmljali su sumnjivci, Đogaševa žrtva da kao nestranački kandidat pokuša splitski HDZ vratiti u igru, sigurno će biti nekako nagrađena, možda ravnateljskim mjestom u bolnici ili rektorskom pozicijom na sveučilištu. Ipak, ministar Beroš se već duže vrijeme klima, korona ga je dobro iscijedila, a neriješeni nagomilani dugovi zdravstva bili su glavni okidač sukoba unutar vlade s bivšim ministrom financija Zdravkom Marićem.
Mogućnost da u takvoj situaciji Beroša zamijeni Đogaš ne bi bila velika vijest za Plenkovićevu Vladu koliko za Split koji bi tako, nakon dugo godina, dobio jednog ministra iz portfelja HDZ-a.
Milanovićevi ministri
Zadnje ministre Split je imao u Vladi Zorana Milanovića kada su bila čak četvorica s područja Splitsko-dalmatinske županije (Branko Grčić, Ranko Ostojić, Arsen Bauk i Ante Kotromanović). Nakon njih u Vladu Tihomira Oreškovića ušao je Bračanin Lovro Kuščević koji je u prvoj Plenkovićevoj Vladi neslavno propao, a od tada do danas HDZ-ovaca iz Splita i Splitsko-dalmatinske županije nije bilo u Banskom dvorima.
Iako Dalmacija slovi za tradicionalnu utvrdu HDZ-a u kojoj su Split i Županija splitsko-dalmatinska najveći bazen glasača, začuđujuće koliko je malo HDZ-ovaca iz najvećega grada u Dalmaciji završilo u Vladi, neusporedivo manje nego iz jednog, primjerice, Zadra. Ive Sanadera nitko se više ne želi sjećati, ali i kad je bio premijer, Split od toga nije imao neke velike koristi, kao što nije profitirao ni od Milanovićeva četiri ministra.
Razloga je nekoliko, no ključan je onaj da je Banskim dvorima češće stolovala vlada HDZ-a nego u Splitu njihovi gradonačelnici, a i kada su bili na čelu grada, bio je to spoj politički šarenih koalicija koje su ulaznicu među pobjednike znali dobro naplatiti, poput Keruma i familije, koji je na koncu, zajedno sa sekom, proveo mandat u Saboru.
HDZ uglavnom nije imao puno sreće sa splitskim kadrovima za gradonačelnika, na lokalnim i parlamentarnim izborima rijetko se kad dobacio do 30 posto, a kako stranačka aritmetika (iako ne uvijek!) nagrađuje proporcionalno stranačkom uspjehu na izborima, Split je redovito ostajao bez svojih ljudi u najvažnijim državnim tijelima i velikim državnim tvrtkama, iz kojih se budžetiraju projekti i slijeva novac na lokalnu razinu.
Kad bi se netko i našao na tim mjestima, češće bi to bio neki zagrebački Splićanin, nego "dite grada", kadar draftiran izravno iz Splita, kao oblik stranačke nagrade za dobre rezultate na lokalnim ili parlamentarnim izborima.
Faktor zavičajnosti odavno je postao jedan od temeljnih modusa operandi u nacionalnoj politici. U državi gdje stranački sustav drži pod kontrolom sve važne komponente državnog aparata, imati "našeg čovika" u Zagrebu nije samo nagrada za dobar rezultat na izborima, nego stvaranje krucijalne prednosti u odnosu na druge. Poglavito kad je u pitanju lakši dolazak do državnog novca za brojne kapitalne projekte za koje jedinice regionalnih i lokalnih samouprava sve manje imaju sredstava. A nije se teško složiti da bez državnog novca, ili državne pomoći, ne mogu ostvariti gotovo nijedan strateški projekt na svom području.
Posebno to vrijedi za Split, koji je debelo zapeo u razvojnim planovima, a da bi pokrenuo njegov potencijal Puljku će trebati velika pomoć države. Hoće li je dobiti ili će zbog pobjede biti "kažnjen" od državne vlasti, brzo ćemo vidjeti, ali ne bi bilo prvi put da se HDZ kočenjem državne birokracije "osvećuje" svojim političke suparnicima, prikazujući ih biračima kao nesposobne. Ako ne izravno s državne, onda to znaju raditi "sitnim stranačkim vezom" s lokalne razine, gdje HDZ još uvijek suvereno drži brojne poluge vlasti u rukama. Takav sport, međutim, ima dvije oštrice koje bi mogle sasjeći i HDZ jer namjerno sabotiranje Puljkovih inicijativa teško da će kod birača Splita HDZ-u donijeli političke bodove.
Kojih stotinjak kilometara zapadno od Splita, stvari stoje sasvim drugačije. Iako je dva i pol puta manji grad od Splita, u tri puta manjoj županiji, Zadar je u ovih tridesetak godina hrvatske demokracije dao neusporedivo više državnih dužnosnika nego Split (sjetimo se samo ministara Božidara Kalmete, Ane Lovrin, Jose Škare, Nevena Ljubičića, Darija Nakića, državnih tajnika Zdravka Livakovića, Zdenka Mičića, Darka Dvornika, Zorana Šikića...). I baš zahvaljujući tome stvorio brojne benefite koje i danas uživa, a preduvjet za to je bio rezultat stranke na izborima.
Moćni tajnici
Opjevan kao bastion HDZ-a, Zadar je uredno na parlamentarnim izborima osiguravao prolaz svojih kandidata u IX. izbornoj jedinici, a proporcionalno tom uspjehu, dobivao je mjesta ministara i državnih tajnika. Stranački ključ je uvijek bio jasan i Zadrani su to brzo shvatili. Na terenu su uspješno anestezirali konkurente iz oporbe, a i kad im to nije polazilo za rukom najbolje, kao u slučaju pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima, Zadrani su opet imali ministre (Ingrid Antičević Marinović) ili pomoćnike ministara (Sabina Glasovac).
Ta su vremena odavno prošla, zadnji zadarski ministar bio je Dario Nakić u Vladi Tihomira Oreškovića, dvije-tri HDZ-ove vlade Zadar nema ministre, ali ima moćne državne tajnike. U prvoj Plenkovićevoj Vladi imao ih je dvoje (Josip Bilaver i Marija Pletikosa), a u aktualnoj čak šestero. Moglo bi se reći da su strateški podijeljeni od europskih fondova (Šime Erlić) te prometa i infrastrukture (Josip Bilaver), preko zdravstva (Silvijo Bašić) i poljoprivrede (Šime Mršić), do ministarstava financija (Stipe Župan) te socijalne politike i demografije (Marija Pletikosa).
Takvih šest operativaca, na mjestima koja im daju izravan uvid u kapacitet proračuna i stanje na terenu, omogućava lokalnoj vlasti da lakše provodi svoju politiku, da jasnije definira vlastite ciljeve i osmišljava projekte od ugovora do realizacije.
Ta vertikala vlasti, koju HDZ voli često isticati kao svoj glavni adut na lokalnim izborima, uglavnom uspješno funkcionira, no katkad i ona zašteka, kao nedavno, kada je bivši ministar državnih nekretnina Goran Marić, navodno bez znanja "vertikale", Zadarskoj nadbiskupiji dodijelio reprezentativnu zgradu Doma županije na zadarskoj rivi. Čim je stvar procurila u javnost, vertikala se odmah pokrenula da taj propust ispravi. Koliko uspješno, tek ćemo vidjeti, no osim dominacije i protočnosti, vertikala, eto, ima ulogu i korekcije.
Sa stajališta vječnosti teško je reći kada je to točno bilo, kojeg dana i godine, ali ako bi trebalo utvrditi datum kad je u modernoj Hrvatskoj počeo neslužbeni rivalitet Zadra i Splita, onda je to sigurno bila druga polovica 90-ih, vrijeme kada je politika definirala trasu buduće autoceste između Zagreba i Splita. Kao novinar imao sam tada priliku voditi razgovore s glavnim zagovarateljima suprotstavljenih prometnih pravaca. Tadašnji gradonačelnici Splita Nikola Grabić (HDZ) i Ivan Škarić (HSLS) uz pomoć Jakše Miličića s jedne strane zagovarali su najkraći put iz Zagreba do Splita preko Knina.
Na drugoj strani bili su Šime Prtenjača, tada još župan Zadarsko-kninske županije, mladi zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta te saborski zastupnik Romano Meštrović. Zadarski argumenti, ili zadarski lobi, kako hoćete, na koncu je nadjačao splitsku struju i autocesta od Zagreba do Splita prošla je preko Zadra. U tim povijesnim sjećanjima često se zaboravlja ključna činjenica, da su župan Prtenjača i Kalmeta bili perjanice HDZ-a, a saborski zastupnik Meštrović iz SDP-a. Ni prije ni poslije u mnogočemu se nisu slagali, ali kad god su se donosile odluke o krucijalnim, strateškim stvarima, koje dugoročno definiraju smjer razvoja njihova zavičaja, znali su se uhvatiti za jedan štap i Zadru donijeti benefite koje danas itekako uživa.
Zadar je, ilustracije radi, tako dobio ne jedan, nego dva priključka na autocestu, a puno veći Split je ostao s jednim, udaljenim spojem preko Dugopolja koji je do završetka brze cesta slovio kao prometno usko grlo. Uz izlaz preko Posedarja (Zadar 1), Zadar je dobio i izlaz Zadar 2 sa spojem na brzu cestu zvanu Kalmetina, kojoj se, istina, cijena tijekom gradnje udvostručila, ali je zato Zadru omogućila da za desetak minuta iz luke Gaženice iziđe na autocestu. Splićanima Dugopolje do danas nije leglo i jedva čekaju da autocesta dobije spoj preko Vučevice kroz Kozajk i tako autocestu konačno dovedu do grada.
Splitski Zadranin, i obrnuto
Pobjedu "zadarske trase" Splićani su doživjeli kao prvi politički poraz od Zadra, a rivalitet se kasnije nastavio kroz odcjepljenje Filozofskog fakulteta od Sveučilišta u Splitu i stvaranje prvog departmanskog sveučilišta u Hrvatskoj, kroz izgradnju nove trajektne luke u Gaženici vrijedne 220 milijuna eura, infrastrukturnim zahvatima u cestogradnji, na obali i otocima, projektima u sklopu Aglomeracija (vodovod i kanalizacija) na području Zadra i cijele županije...
Sve je bilo lakše uz homogenu vlast, učvršćenu u državnom proračunu pod stranačkom kontrolom. Stranačka matematika "dva više dva" u Zadru je uvijek davala pet, ekstra dobitak, jer HDZ nikad nije sišao s vlasti, a Split je po toj računici uvijek zaostajao. Česte izmjene stranaka na mjestu gradonačelnika, nestabilne koalicije, politička bezidejnost i manjak strateškog razmišljanja stvari su dovele do situacije da je Žnjan, a ne nova trajektna luka, glavna "razvojna" tema u Splitu. Drugim riječima, godinama su se gasili komunalni "požari", ali strateški projekti nisu dolazili na red.
O tim razlikama između Splita i Zadra kroz analizu brojnih projekata potpomognutih državnim sredstvima i EU fondovima prije dvije godine baš na stranicama Spektra detaljno je izlagao kolega Sandi Vidulić, za tu priliku predstavljen kao splitski Zadranin, reagirajući na raniji tekst zadarskog Splićanina, autora ovog teksta, u kojem sam neskromno utvrdio da se Zadar strateški pametnije, brže i bolje razvija nego Split koji mazohistički uživa u svom političkom kaosu, godinama ponavljajući vlastite greške, ali uvijek na štetu građana.
Neki su to, sasvim krivo, shvatili kao apologiju zadarskom HDZ-u, iako je u suštini riječ o demokratskom defektu, malignoj anomaliji kakvu je patentirao i razvio upravo HDZ. Koji je tako nemilosrdno zarobio državne institucije mrežom stranačkih kadrova i uspostavio kontrolu javnih budžeta. U kojem "naši" imaju prednost, a "njihovi" mogu pričekati ili biti na ledu, dok se "naši" ne namire. Takav je sustav bio kao stvoren za bujanje klijentelizma, nepotizma, pogodovanja i kapilarne korupcije, od općina i gradova, do županija i ministarstava. Cilj je uvijek bio isti: biračima pokazati da glas za HDZ znači igranje na uhodan sustav nagrađivanja, svi drugi izbori su pogrešni.
Takav model raspodjele nacionalnog bogatstva kroz javne proračune HDZ obilato koristi za okrupnjivanje svoje moći, za pobjede na izborima i očuvanje utjecaja i onda kada nominalno ne vlada, a svi drugi koji bi ih povremeno mijenjali, nisu bili dovoljno snažni ili dovoljno dugo na vlasti da bi to promijenili. Ili uspostavili sustav po nekom svom, uvjetno kazano, pravednijem modelu. Zato bi Puljak, koji ne krije ambicije u nacionalnoj politici, trebao dvaput razmisliti prije nego što najavljuje renesansu Splita. Kad bi se jednog dana i dokopao nacionalne politike, pitanje je kakvu bi Centar imao infrastrukturu kontrole nad sustavom kojim bi nominalno upravljao. Odgovor bi ubrzo mogao dobiti već na primjeru Splita.
U tom "rivalitetu" Zadra i Splita nepravedno je iz fokusa ispušten Šibenik. Iste večeri nakon poraza Đogaša u Splitu, politički analitičar Anđelko Milardović, rođeni Splićanin, zaključio je kako je Puljak dobio jedinstvenu priliku da sebi osigura dva gradonačelnička mandata potrebna da pokrene uspješan model razvoja Splita, po uzoru na Zadar i Šibenik. Po čemu bi to Zadar i Šibenik trebali Splitu biti uzori, nije jednostavno reći, ali njihov razvoj je imao veliku podršku u državnoj politici. Da, i jedan i drugi grad pokazali su svoje ideje, želju i planove, ali bez državne podrške ne bi se puno toga dogodilo. Možda naprosto zato što Zadar i Šibenik svoje razvojne ciljeve ostvaruju korak po korak, uz veću ili manju podršku političke opozicije.
Okretanje regionalizmu
Promišljanje razvoja jednoga grada ili države složen je i dugotrajan proces, ali je svakako moguć i potreban. Dobar primjer takve prakse je država Izrael, jedina koja ima strategiju razvoja za idućih 20 do 40 godina. Jedina druga država na svijetu koja toliko daleko planira svoju budućnost je Kina. Za našu malu zemlju možda je to previše očekivati, kao i za naše male gradove, no znanje o tome postoji, dovoljno ga je samo aplicirati.
A to su već pitanja koja prelaze razinu ovoga teksta. O tim se pitanjima kod nas ne mogu složiti ni ministri iste stranke unutar iste vlade, pa ne čudi da se o tome ne raspravlja između dva grada međusobno udaljena 150 kilometara. Koja će za deset ili dvadeset godina postati dio jedne urbane aglomeracije od Paga do Makarske, s nekoliko metropolitanskih središta. Upravo zato bi bilo pametnije zaboraviti razloge podjela i pokrenuti dijalog o prostoru Dalmacije kao jedinstvene cjeline, regije u kojoj dijelimo zajednički prostor, interese, ciljeve, ali i probleme. Tako bismo lakše mogli shvatiti koje nam javne politike prioritetno trebaju i kako bi jedni drugima u tome mogli biti podrška, a ne lažna konkurencija kroz mutne interese stranačkih politika. Jer bez zajedničkog smjera svi gubimo.