StoryEditorOCM
4 kantunaCOVID-19 U BRDIMA

Usred pandemije „starački dom na otvorenom“ u Krupi okružila je vatra. Evo kako, čekajući Macu, mještanima pomažu Silvana, Miki i Milica..

Piše Predrag Opačić
25. travnja 2020. - 13:01

Izolacija, usamljenost, pustoš, tišina. Otkako je Interneta i svih njegovih čuda, te četiri riječi nikada nisu toliko korištene kao u posljednja dva mjeseca. Zavukle su nam se u glavu, pritišću nas kao neželjeni tumor. Ako te četiri riječi i približno opisuju psihozu oko koronavirusa, onda je obrovačko zaleđe idealan poligon za puno razumijevanje tih pojmova.

Prije, za vrijeme i nakon korone ovdje, kao „onomatopeja pandemije“, jednako odjekuju izolacija, usamljenost, pustoš i tišina. Nove su samo maske i malo dodatnog straha od budućnosti.

Za naš odlazak u Krupu krive su dvije poruke. Prva je bila pomalo bizarna i otkrivala je da u dubokom zaleđu Obrovca već godinama živi „društvena aktivistkinja“ i „pomaže narodu“. Druga je objavljena na Facebooku i bila je dramatična: usred pandemije, kao da to nije dovoljno, na brdima iznad Krupe planuo je požar.

- Okružuje nas već sedam dana, dim se nadvija nad selom, teško je udahnuti, ljudi sa strepnjom odlaze na počinak jer se s mrakom diže bura. Bit će ovo još jedna duga noć. Jer su naša brda njima neisplativa…

image
Reportaza iz sela Krupa
Jure Miskovic/Cropix

To je objava Silvane Čeko Jurišić, „društvene aktivistkinje“ koja „pomaže narodu“.
- Cijelo selo je bilo u dimu, strahovali smo da će zahvatiti kuće, noću smo neizmjence dežurali, baš je bilo ružno. Milijun puta smo zvali vatrogasce, s nama su stalno bili Milorad Milić i Milenko Kusalo, momci iz žegarskog DVD-a. Kanaderi su nas nadlijetali nekoliko puta. Na kraju smo imali i sreće, dobro smo prošli, smije se Silvana.

Kako je Šibenčanka rođena i odrasla u centru grada završila kraj „Pajinog mlina“ u Krupi? Otišla je u Zadar na fakultet, upoznala današnjeg supruga Antonija, a onda su prije pet godina pedagoginja i psihoterapeutkinja i njen pomorac odlučili „pobjeći od grada“ i pedesetak metara od rijeke Krupe kupili staru i na njenim temeljima izgradili prekrasnu novu kuću. Antonio je trenutno na brodu, kćerka studira novinarstvo u Zagrebu, a Silvana je u Krupi i nije se pokajala.

- Ispred kuće se odjednom pojave neki turisti iz Europe. Negdje su na Internetu iskopali Krupu, Kudin most i Zrmanju, a mnogi Zadrani nemaju pojma koliko je ovo lijep kraj. Mene je otac „zaljubio u selo“, ali, iskreno, nisam imala ideju o funkcioniranju života na selu. Ni jedne sekunde se nismo pokajali, ovdje smo među 65 mještana našli i „novu rodbinu“ i nove prijatelje i mir i tišinu, priča Silvana zadovoljna izborom novog života u prirodi u kojoj „ptice nikad ne spavaju“.

Koronavirus u Krupi nije izazvao razorne potrese. Ovdje ionako nemaju problema s gužvama u „zdravstvenim ustanovama“ jer ambulante nema, pri odlasku u kupnju ne moraju držati razmak jer trgovine nema, nije ih briga za javni prijevoz jer autobusa do 27 kilometara udaljenog Obrovca nema, ne razmišljaju o otvaranju frizerskih i kozmetičkih salona jer ni njih nema, baš ih briga kada će proraditi vrtić i škola jer ih ionako nemaju. Mada su Krupa i Zrmanja tu, ni jedno naselje do Obrovca nema vodovodnu mrežu, mobiteli su uglavnom mrtvi jer ni signala nema, nemaju ni stožer civilne zaštite, a „ovi iz Obrovca“ ni prije nisu dolazili, ako nisu izbori. I, da, sve je to u gradu, Krupa je u granicama Grada Obrovca. Kada nešto i zatraže, prečesto mještani čuju objašnjenje „ne isplati se to“…

image
Reportaza iz sela Krupa
Jure Miskovic/Cropix

I bez virusa, izolacija je ovdje stil života, skoro sudbina.

S virusom, došle su ipak i neke promjene, usred fantastično lijepog i pustog krajolika pojavili su se pastiri sa - zaštitnim maskama!?
- Ovo je „starački dom na otvorenom“, ljudi su osuđeni na TV i ono što tamo čuju. Ostanite kući i perite ruke, tako oni to „prevedu“, objašnjava Silvana.

A što je ono s „pomaganjem narodu“?
- Ma, ništa. Ja vjerujem u ljude i ne vidim da radim nešto posebno. Osjećala sam dužnost razgovarati s ljudima i pitati ih kako žive, treba li im što. Na početku smo nabavili maske od jedne žene koja ih je šivala u Obrovcu, kasnije je nešto stiglo, rekli bi ovdje, “iz gradske kuće“, što je lokalni naziv za Grad Obrovac. Snašli smo se. To su mahom starci, ima nas nekoliko „mlađih“ i mislili smo da je normalno da im pomognemo, da ih odvezemo liječniku ili im dovezemo namirnice i lijekove. Uostalom, nekako moram vratiti dug, ovi su divni ljudi nesebično pomagali kada god nam je trebalo nešto u izgradnji kuće, kaže Silvana.

Treba li im psihoterapeut?
- Ne, bistri su to i izdržljivi ljudi. Ako ih pažljivo slušaš, uvijek ćeš čuti makar jednu mudrost, znaju se nositi sa životom, pa i s ovim životom s koronom, kaže Silvana.

Da bi došli do Obrovca, mještani privatnicima plate stotinjak kuna, moraju li do Benkovca cijena raste na 150, do Zadra i 200-250 kuna. Hitna pomoć stiže iz Gračaca. Nedavno, po izlokanom su putu oštetili vozilo, nisu se mogli probiti do zabačenog zaselka u kojemu je jedna žena umrla ne dočekavši pomoć.

Takvim nas je „putovima“ Silvana i provozala:
- Vidim ja po Faceu kako moje Zadranke pišu da „svako selo ima dućan“, pa, kao, nema problema. Ali, nema baš svako selo trgovinu. Ovdje su se ljudi preplašili kad se njihova „pokretna trgovina“ nije pojavila nekoliko dana, priča nam Silvana dok nas svojim terencem vozi „kružnim tokom“ po zaselcima Krupe.

Usred rečenice – „pokretna trgovina“ se stvorila ispred nas. Ono što je na otocima dolazak broda, ovdje je kombi Siniše Đurića. Društveni događaj prve vrste. Nakratko razbijena usamljenost, prilika za razgovor.

image
Reportaza iz sela Krupa
Jure Miskovic/Cropix

- Sedam godina ovako vozim, dođem ponedjeljkom i petkom, ljeti nešto češće jer bude više ljudi. Što naruče, to im i dovezem. Obilazim Žegar, Krupu i Golubić, krenuo sam iz Ervenika jutros u 7 i, evo, pogledaj, pune su mi police u kombiju. Nešto se zaradi, ali ode ti guma, kvar, tehnički. Kad to prosiješ, ostane ti jedna normalna plaća, priča o svojoj „trgovini na kotačima“ Siniša Đurić i nastavlja: 

- Sad su ljudi oprezniji, malo ih je strah da ne pokupe virus, ali još ih je više strah da vuk ne odnese ovcu. Naučili su živjeti sami, nije im lako, propatili su za dva života, kaže Siniša.

Miodrag Miki Gužvica i njegova supruga Milica u Krupi su sa svojih 40 godina „pioniri“. Sada su im tu i kćer Marija, zagrebačka gimnazijalka, i sin Marko, učenik 8. razreda. Zatekli smo ih u košnji…
- Supruga i ja radimo u punionici vode, a imamo i OPG, bavimo se ekološkom poljoprivredom, posadili smo 120 bajama, 3,5 hektara su nam pod djetelinom. A po „plavi dizel“ idemo u Gračac. Izolacija traje godinama, a sad nam je suša gora od korone!

Ovdje skoro svi ljudi drže ovce i koze, od 20 do preko 200, nema im treće, bez toga nema opstanka. Prije su i iz zadarskog „Tamarisa“ dolazili po janjce, a sada je ljudima teško prodati, stočari su u problemima, navodi Miodrag koji je u Krupi i majstor za sve i predsjednik Mjesnog odbora.

- Propali su nam putovi, tražili smo od Obrovca da nam to naprave, ali, čini se meni da oni nemaju dovoljno sredstava ni za područje grada, a kamoli za našu infrastrukturu, kaže Miodrag.

- Probali smo se raspitivati i za turizam, ali onda upadaš u sustav PDV-a, svuda naiđemo na nekakve zidove. Ali makar imamo dobro društvo i zdravu hranu. Ljudi se bave stočarstvom i poljoprivredom. Jesu stariji, ali rade koliko mogu i ono što su cijeli život radili. Ovdje ne prolazi dostava proizvoda iz OPG-ova, ali smo nedavno ipak uspjeli nagovoriti jednog ribara iz Zadra da nam u selo dostavi brdo ribe! Nije ga korona zaustavila, a još nam je obećao i da će opet doći, veselo dodaje supruga mu Milica.
Miodrag, Milica i Silvana su „mladost Krupe“. Još kada im do kraja svibnja s broda stigne Antonio, koji je sa svojih 90+ kilograma poznat i pod nadimkom Maca, „leteća ekipa“ će biti kompletna.

image
Reportaza iz sela Krupa
Jure Miskovic/Cropix

Po godinama, Mara Jovančević (70) ne spada u taj juniorski sastav Krupe. I nije joj lako.
- Teško mi je, sami smo, troje djece nam je daleko, a već imamo i praunučad. On je stariji i bolesniji, a ni ja nisam baš najzdravija, srce mi je jako loše. A što ćemo? Tu nikli, tu navikli. Nego, što pričaju, kad će ovo čudo proći, pita nas Mara naslonjena na dvorišna vrata i objašnjavajući nam da je „on“ njen suprug Strahinja.

- Gledam televiziju, oči mi odoše. Ali slabo ja to razumijem. Sve mi se čini da ni oni ne znaju, čas jedno, čas drugo, ko će ga više znati. Stalno „izolacija“, pa „izolacija“, izolirani smo mi, ne boj se, već dugo. Da mi nije nje, bila bi ja već tamo kod manastira, pokazuje Mara glavom prema Silvani i rukom prema groblju uz manastir Krupa.

– A, vidiš, do ovog zla nisam je ni poznavala, prvi put u životu vidjela sam je kad mi je donijela masku. Prihvatila me je, nekad nemam ni para za sve što mi treba, ali donese ona i ulje i brašno i sve, objašnjava Mara i onda našem fotoreporteru ponudi „nagodbu karijere“.

- Ajde, molim te izbriši to što si me slikao, ajde izbriši dat ću ti, eno, onu tamo gusku, samo izbriši te slike, ko će mene gledati, kroz smijeh Mara iznosi svoj prijedlog.

Slika je ipak otišla s nama, a guska je živa i zdrava ostala u brdima iznad manastira Krupa.

Svemirci u Bilišanima?! „Ne, to izvozimo u Poljsku!“

Jesu li uz cestu kroz Bilišane svemirci položili nekakve ličinke iz kojih će se kad-tad izleći mali izvanzemaljci i poharati ono što preostane kad prođe korona?!
Bezbrojne bijele vreće s čudnim sadržajem u stvari su ovozemaljski izvozni artikl obitelji Jukić koja je u obližnjem Žegaru otvorila, pa zatvorila najveću destileriju u Hrvatskoj. Odustali su od smilja, preorijentirali se na ekološku poljoprivredu, destiliraju neke druge biljke.
-A to uz cestu su vreće s grabom. Već nekoliko godina u Poljsku izvezemo nekoliko šlepera grabovine od koje se tamo prave ukrasi i dekoracije. Oni ih izvoze u Njemačku i skandinavske zemlje, a nisam ih vidio u našim trgovinama, kaže Jerko Jukić i dodaje da ničega ne bi bilo – bez koza!
-Da, radi se o grabu kojega brste koze, pa drvo raste nekako „čičkavo“ i postane kvrgavo, drugačije od običnog graba, objašnjava Jerko „ličinke svemiraca“ uz cestu.

25. prosinac 2024 13:07