Gdje je nestala autohtona dalmatinska tuka? Divna Čačić je bivša vlasnica inkubatora iz Tinja: To je jako osjetljiva životinja...

I Dalmacija je u ne tako davnoj prošlosti imala svoje autohtone purice. Sada, jesu li ih naši stari spravljali za božićni ručak, a vjerojatno nisu, jer su bili naklonjeniji kakvom dobrom bokunu svinjetine ili janjetine, ali tuke i tukci, kako ih se u južnim krajevima zove, trčkarali su po seoskim dvorištima od Konavala preko Dalmatinske zagore pa sve do Ravnih kotara.

Sjetimo se kultne serije "Naše malo misto", gdje doktor Luigi moli Ivana Trogiranina da mu više za dar ne donosi tuke jer će se pretvoriti u "velikog tukca".

Nažalost, ova dalmatinska tuka je iskorijenjena, možda se može naći još pokoji primjerak, ali izvan službenih evidencija, pa tako kada za božićni ručak kupujemo tuku, onda je to uglavnom riječ o bijelom pazinskom puranu ili još rasprostranjenijem zagorskom puranu (sa sivobijelim perjem) koji je dobio oznaku zaštite zemljopisnog podrijetla kao autohtoni hrvatski proizvod.

Uzaludni su bili pokušaji stručnjaka za revitalizacijom dalmatinskog purana-dalmatinske tuke kroz projekt "Dalmatinska tuka – morfološke odlike i ekološke odrednice areala", koji je financiralo Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja RH, te sufinancirali Državni zavod za zaštitu prirode i Nacionalni park Krka.

Hibridi i križanci

Kažu da dalmatinska tuka još uvijek nije dovoljno znanstveno obrađena, no stručne službe Ministarstva poljoprivrede su je označile kao " arhaičnu formu peradi. To što nema "dalmatinske tuke" ne znači da po našim selima nema nijedne tuke, uzgajaju se hibridi i križanci koji ipak nisu autohtone životinje koje su godinama živjele na škrtom dalmatinskom kršu.

Divna Čačić iz Tinja krenula je 2008. godine u uzgoj dalmatinskih tuka. Imala je čak 300 komada, legla ih je u vlastitom inkubatoru, no u konačnici troškovi su bili veliki pa je morala odustati od proizvodnje. Žao joj je što su propale dalmatinske tuke, ali kaže da se stvarno više nije moglo.

Nažalost, dalmatinska tuka je iskorijenjena, pa kada za božićni ručak kupujemo tuku, onda je to uglavnom riječ o bijelom pazinskom puranu ili još rasprostranjenijem zagorskom puranu

Srđan Vrančić/Cropix

- Tuka je jako osjetljiva životinja, posebno kada je mlada. Treba joj puno ljubavi i pažnje da se odgoji. Tu je i posebna hrana, koncentrat, vitamini, a to sve košta - naglašava Divna.

Međutim, kad malo odraste onda je lakše, tuka boravi u prirodi, pase travu, jede žitarice i kljuca pijesak koji ima dosta kalcija pa napreduje i dobiva na težini. Međutim, dalmatinska tuka je puno manja od pazinskog ili zagorskog purana. Tuka ima tek tri kilograma čistog mesa, dok tukac "uhvati" 4,5 do 5 kilograma.

Sve je to neisplativo za proizvodnju, pa Dalmatinci koji se odluče držati tuke u svojim dvorištima uglavnom uzgajaju bijelog pazinskog purana koji teži dvadesetak kilograma, dok neki primjerci mogu premašiti i 30 kilograma.

Stanje je - nepoznato

No, vratimo se "dalmatinskoj tuki". Pretpostavlja se da su prve tuke i tukce u Dalmaciju donijeli trgovci i mornari. Tako se tradicija intenzivnijeg uzgoja tuka veže za drugu polovinu 16. stoljeća.

Pretpostavlja se da je dalmatinska tuka nastala križanjem starih domaćih tuka sa zagorskim puranom i američkim brončanim puranom, koji su također u osnovi sive boje.

"Dalmatinska tuka ima dugu i široku glavu sa čvrstim, blago savijenim kljunom. Vrat je dug, neoperjan, ispunjen crvenkastomodrim bobicama, posebno izraženim kod purana. Prsa su široka, a tijelo kompaktno i snažno. Noge su duge i čvrste" - stoji među ostalim u opisu dalmatinske tuke.

Kvaliteti mesa dalmatinske tuke posebno su doprinosili geni brončanog purana, često nazvanog i "širokoprsi puran" s crvenom krijestom, metalno-šljokičastim perjem i šljivama na vratu. Nažalost, službena informacija glasi: "Stanje populacije dalmatinske tuke nepoznato".

Čim se primakne Božić, mnogi krenu u potragu za tukom-božićnom puricom koja će im biti na vrhu blagdanskog stola. Društvene mreže su pune oglasa u kojima se prodaju purice hranjene, tako se barem tvrdi, domaćom hranom, kukuruzom i pšenicom. Uglavnom se prodaju očišćene dok samo rijetki nude žive po nešto nižoj cijeni. Cijena kilograma domaće purice je desetak eura za kilogram, dok se na predblagdanskim akcijama po trgovačkim centrima može naći purica za 6 eura po kilogramu.

Iako je nedavno usmrćeno nekoliko tisuća purica zbog pojave zarazne bolesti ptičje gripe, na tržištu se ne osjeća nedostatak puretine. Nažalost, nema one izvorne dalmatinske tuke, ali će zato "kraljice stola" biti zagorske i pazinske purice. Statistike kažu da Hrvati tijekom prosinca pojedu čak 130 tisuća purana.

Navike i običaji se mijenjaju. Kao što Amerikanci za Dan zahvalnosti moraju objedovati puricu, Dalmatinci za Božić sve češće "okrenu" tuku na ražnju ili je peku u rerni s krumpirom i mlincima. •