Božo Šimić: Ovo je moja priča, kako sam postao zadarski beskućnik

Dvadeset godina Božo Šimić (58) radio je u škverovima u Splitu, Trogiru i Zadru, a onda je jednoga dana dobio otkaz, te uz to shvatio i kako ga je šef deset godina lagao jer ga nije prijavio i plaćao doprinose, što je značilo da ne može primiti nikakvu naknadu od države nakon otkaza. Kap je prelila čašu kada je od bankarice saznao kako ga je izigrao prijatelj kojem je pristao biti jamac. Božo je ostao bez ičega, na cesti, odao se pijanstvu i 2008. završio na psihijatriji na otoku Ugljanu. Svoju životnu priču ispričao nam je drhtavim glasom ali s dovoljno hrabrosti, priznajući svaku pogrešku, svaki krivi korak, te ujedno opraštajući sebi i svima onima koji su se na tom putu našli kako bi pronašao radost u svakom danu ispred njega.

Danas više ne pije i svaki četvrtak odlazi na sastanke anonimnih alkoholičara, obrađuje vrt na zadarskom Bokanjcu, radi u socijalnoj samoposluzi, a krajem godine dobio je i zahvalnicu nadbiskupa Želimira Puljića za volontiranje, jer je direktno uključen u smanjivanje stope siromaštva. Božin "dom" već godinu i pol dana zadarsko je Prenoćište sv. Vinka Paulskog gdje smo ga i pronašli, a zbog iznimnih hladnoća na ulicama sada tamo provodi većinu vremena.

– Pomoćnica ravnatelja Caritasa Mirjana Tadić pomogla mi je da se otvorim, da stupim u kontakt sa svojom rodbinom. Vidjeli su me na televiziji, znate. Ja prije nisam ni s kim razgovaro, bio sam sam! – govori nam Božo koji sad uglavnom komunicira sa svojim rođakom koji studira na Islandu.

– Družim se i s ljudima s kojima radim, sa svakim sada mogu porazgovarati. Miran temperament imam, ne dilam, ne bavim se kriminalom, nikad ni nisam – kaže nam kao ima potrebu opravdati se, iako smo ga samo pitali kako se sada osjeća. Dobro je, Bog ga je spasio, kaže, a jedino na što se može požaliti je bol u kralježnici.

– Kako sam cijeli život skidao ruzinu s brodova i piturao svi su mi govorili da ću dobiti karcinom od piture, ali evo – meni je stradala kičma i to kad sam bio u bolnici. Tamo sam razvozio hranu za 300 bolesnika, gurao teška kolica i to je valjda to... Svi su mi na Ugljanu govorili: "Pa ti nisi normalan!" Pa, naravno da nisam, kad sam tu, odgovarao sam. "Kako možeš toliko izdržati, radeći?" To su mi govorili, a ja sam volio raditi. Kad sam izlazio, sestre su mi rekle da nikada nisu imale tako dobrog pacijenta, osmjehuje nam se čovjek na čijem se licu ocrtavaju teški dani te izgleda i starije nego što uistinu je. Tko je za to odgovoran, kaže nam bez ustručavanja.

– Pola krivice snosim ja, pola društvo. Družio sam se s negativnim ljudima, ostajao do kasno u kafiću, a nekad iz njega i odlazio na posao. Vjerovao sam previše svima. Pristao sam biti jamac prijatelju kada je kupovao pasata. Bilo mi ga je žao, četvero djece je imao. Onda su samo jednoga dana počeli skidati iznose s mog računa. Ja mu opraštam, ništa više ne zamjeram – opisuje nam Božo koji je bio i izmanipuliran od svog posljednjeg poslodavca.
Nikad se nije ženio, nikad nije imao vlastiti stan, uvijek je iznajmljivao neke sobice u tuđim kućama. Rodio se u Bihaću, jedan je od osmero braće i sestara, a u Split je stigao s 19 godina u potrazi za boljim životom. U Zadar je dospio tijekom rata tražeći bolji posao. Smisao je pronašao tek 39 godina kasnije.

– Rad je spas, sada sam dobro. Uzgajamo krumpire, pomidore, tikvice, zelenje na Bokanjcu i time opremamo Pučku kuhinju u Zadru i Benkovcu. To je naš doprinos u pomaganju potrebitima. Uskoro, u suradnji s Udrugom agronoma Zadar, posadit ćemo tamo i 80 autohtonih stabala smokava... Slažem pakete za socijalnu samoposlugu, imam cilj, imam smisao i želim samo da svi moji budu dobro. Lipo je sve završilo – zaključuje Božo, tako skrušeno, tako zahvalno...